Krš, kamen i... amen: Što danas ostade od ‘kamenitoga mora‘ Imotske krajine? Ponajviše uspomene, u stini zapisane i priče onih koji joj čuvaju spomen
- Napisao/la Slobodna Dalmacija
- Objavljeno u Hrvatska i regija
- Ispis
- Pošalji e-mail
Uistinu jedna lijepa pjesma, mogli bismo slobodno reći svojevrsna himna Imotskog, nosi naziv 'Moj Imotski'. Često se pjeva, a isto lijepe stihove uglazbio je poznati kapelnik još poznatije imotske Gradske glazbe prof. Ivan Glibota Crni. Njen početak ide ovako: 'U srcu drage majke Dalmacije/kameno more nebo gdje miluje/Grad je na gori meni najdraži/...
Ono 'kameno more' tema je ove priče o Imotskom i Imotskoj krajini koja je, a posebno nakon probijanja tunela 'Sveti Ilija', na samo koračić do mora, ali isto tako svojom kamenitom osebujnošću neodoljivo sliči kamenom moru.
Ni lijepo Imotsko polje koje dominira središnjim dijelom Imotske krajine ne može ublažiti taj kameniti krajolik. Tamo od Biorina i Ciste Velike, Dobranja, Aržana na zapadu, preko juga Zagvozda, Krstatica, Slivna, sjevera Studenaca, Prološca Gornjega, Ričica i konačno istoka tamo na kraj Vinjana Gornjih.
Sve sami kamen. Početak i kraj imotskog čovjeka. On mu bijaše na rođenju, pratio ga je za života i prijatelj mu i na posljednjem počinku, piše Slobodna Dalmacija.
Nedavno je iz tiska izišla jedna lijepa knjiga Maje Delić Peršen i Luke Kolovrata “Krš, kamen i...amen”, gdje autori na vrlo dojmljiv način u nekoliko izdvojenih poglavlja opisuju što je kamen sve značio imotskom čovjeku.
- S prančioka se suncu izložile kuće što nisu sazidane po mjeri ljudskoj, nego po mjeri njihova bola i teška življenja. Kamen pod nogama, kameni obzid oko ognjišta, kamene ploče sljemenjače. Vrt pred kućom suhozidom optočen da ne uteče ono malo zemlje, guvno pred kućom opasano kamenim oklopnicama, na vrh glavice crkva klesana, a nad njom preslica špicom vezana što zapadu gleda s obadva svoja oka, za jedno muško i jedno žensko zvono mideno”, napisaše u predgovoru autori i lijepo prikazaše što je kamen Imotskome.
USPOMENE U STINI ZAPISANE
U knjizi se opisuje sve ono što je imotski čovjek kroz stoljeća radio u kamenu koji mu je bio najbliži i jedini građevinski materijal. Gradili su s njim svoje kuće, klesali stećke za svoje nadgrobne spomenike, obziđavali guvna na kojima su konjima vrli pšenicu i ječam, zidali na kilometre i kilometre suhozida koji su im pokazivali putove, razdvajali škrtu zemlju od susjedove, okruživali škrtu lozu u kamenitim vinogradima.
Što danas ostade od kamenitoga mora Imotske krajine? Ponajviše uspomene. Kamenite i tvrde još u sjećanjima ponekoga starca u polunapuštenim i zapuštenim selima i zaselcima Imotske krajine. Onda stare kamene kuće napuštene i obgrljene dračom, kamene vacade razasute po zapuštenim ledinama i puteljcima. A svaku je takvu jedan cijeli dan klesao majstor sa špicom i macom. Komad kruha i možda čaša vina u kratkom odmoru, a onda njegov prijatelj znoj i udarci u tvrdi kamen. Tek tu i tamo, a zbog razvoja ruralnog turizma, poneka se ta stara kuća obnovi i služi za popunu kućnog proračuna. A gdje su ostale stotine i stotine takvih kamenitih starica koje su mogu obnoviti i u njih povratiti život.
Recimo, jedno veliko bogatstvo Imotske krajine jesu i suhozidi kojih ponajviše ima u brdskim predjelima. Na stotine i stotine kilometara. Svi oni građeni su ljudskom rukom bez ikakva veziva poput cementa ili klaka. Upravo su suhozidi 2016. godine dobili status nematerijalnoga kulturnog dobra Republike Hrvatske.
Nažalost, kilometri i kilometri njih su srušeni, a danas bi kako reče prof. Helmut Genc, profesor umjetnosti iz Kölna, koji je kao turist prije nekoliko godina bio u Imotskoj krajini, upravo suhozidi mogli biti kameni brend Imotske krajine koji bi svojim izgledom, pričom o nastanku, svojevrsnim propagandnim radionicama u prirodi, mogli privući veliki broj izbirljivih turista.
‘OSTADOSMO MI RIJETKI...’
Danas od stotine i stotine guvna po starim imotskim selima niti jedno osim onoga u Biokovskom selu u općini Zagvozd nije u svojoj izvornoj funkciji. No, i ono u tom selu oživi ljeti kada se tamošnji čuvari baštinskog naslijeđa sjete na njega iznijeti pšenicu, a legendarni Čedomir Lizatović dovede svoje konje i povede ih da ovrše pšenicu. I tada na stotine fotoaparata i mobitela šalju tu predivnu sliku po svijetu.
Jedino su donekle stećci kao jedni od najstariji kamenih uradaka nekadašnjih stanovnika Imotske krajine očuvani i zaštićeni. No i njih je na stotine završilo u temeljima mnogih kuća ili u izgradnju prometnica. A gdje su kamene crkve, kameni stari mostovi po Imotskom polju koji premošćuju rijeku Vrljiku, kamene serpentine Modroga jezera u Imotskom, konačno i rekordan broj kamenih skalina u Dalmaciji koje ima grad Imotski.
Za kraj ove kamenite priče o kamenom bogatstvu Imotske krajine koje bi se itekako moglo komercijalizirati, konačno i biti povodom vraćanja u napuštena kamena sela bar kroz razvoj turizma, nekoliko rečenica autora spomenute knjige “Krš, kamen i... amen”, a koje donekle ulijevaju nadu da njihovo kameno more neće ostati bez pogleda.
- Ostadosmo mi rijetki, što izborom, što slučajem, čuvamo ti ime i spomen, prenosimo ga kao tek rascvjetali bokor bajama u međi... I dok je daha u nama, tražit ćemo pradjedovske stope po kamenim pustopoljinama, nalaziti zarasle rimske i napoleonske putove, penjati se na ilirske mogile gromovima razvaljene, raskrivati urušene kapelice krajputaške što ih je obavila mirisna škrabutina, iščitavati starovjeke napise predaka ondje gdje se danas tiće samo poskoci i cmilje.
Još i dandanas u nama tinja nada da će se pamćenjem, podrijetlom i ljubavlju što oduvijek s nama živo žive, obnoviti naše zidine pradavne. Tako budi! Amen.
