Gdje Hrvati koji žive u inozemstvu plaćaju porez?

Zadnji val iseljavanja krenuo je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, točnije dvije godine nakon ulaska kada su pojedine države članice ukinule radne dozvole za hrvatske državljane. U javnosti se barata brojkom od oko 200.000 onih koji su napustili svoju domovinu.

Većina iseljenika je prema tim podacima otišla u Njemačku kao novu obećanu zemlju. Irska je također prema tim podacima pri vrhu popularnih destinacija. Bez obzira na to kamo su otišli, odnosno gdje god bili, Hrvati moraju plaćati porez, točnije porez na dohodak. No gdje ga plaćaju? Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, trebamo odgovoriti gdje u poreznom smislu oni žive, odnosno, stručnim jezikom rečeno, čiji su oni porezni rezidenti.

Što znači biti porezni rezident?

Činjenica da je netko hrvatski porezni rezident znači da ta osoba plaća porez na dohodak u Hrvatskoj bez obzira na to gdje je taj dohodak zaradila (tj. na sav svoj svjetski dohodak). Je li netko porezni rezident u Hrvatskoj, ovisi o mnogo okolnosti i često je tu činjenicu teško utvrditi jer o tome odlučuju bitna pitanja, ali i niz naoko nebitnih sitnica koje zajedno daju veliku sliku (od izbora liječnika, zdravstvenog osiguranja, članstva u klubovima, bankovnih računa, itd.).

Kako Hrvatska određuje poreznog rezidenta?

Ako Hrvatska nije sklopila ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s određenom državom (kao npr. sa SAD) gdje je ostvaren dohodak, Hrvatska će procijeniti je li netko hrvatski porezni rezident, odnosno mora li plaćati porez na dohodak u Hrvatskoj prema hrvatskim unutarnjim propisima.

Da bi se ustanovilo je li netko hrvatski porezni rezident prema tim propisima, gleda se mjesto gdje neka osoba ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno 183 dana u jednoj ili dvije kalendarske godine, a boravak u takvom stanu nije obvezan. Međutim, ako bi netko imao prebivalište i u Hrvatskoj i u inozemstvu, tada bi se gledalo gdje prebivalište ima obitelj, a za samca ako se prebivalište obitelji ne može utvrditi tada je prebivalište u onoj državi iz koje odlazi na rad ili obavljanje djelatnosti, odnosno gdje se pretežito zadržava.

Ako druga država takvu osobu ne bi smatrala svojim rezidentom, tada se smatra da ima prebivalište u Hrvatskoj. Također u određenim situacijama gleda se i tzv. uobičajeno boravište, a to je ono mjesto u kojem se netko zadržava (ali ne privremeno – npr. kao turist). Uobičajenim boravištem smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Za određivanje uobičajenog boravišta nisu važni kratkotrajni prekidi boravka koji ne traju dulje od jedne godine.

Dakle, kada ne postoji ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, Hrvatska vrlo lako može Hrvata koji živi, odnosno radi u inozemstvu proglasiti svojim poreznim rezidentom osobito ako je zadržao poveznicu s domovinom koja upućuje na to da on ili ona zapravo žive u Hrvatskoj.

Važno je spomenuti da činjenica što ne postoji ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ne znači da će netko biti dvostruko oporezovan, nego samo da će za određene vrste dohotka porez biti plaćen u obje države uz uračunavanje poreza koji je plaćen u drugoj državi. Vrlo pojednostavljeno, ako je netko platio porez na dohodak 100 kn, a u Hrvatskoj je porez na takav dohodak 200 kn, tada treba doplatiti 100 kn razlike (a ne ukupno 300 kuna).

Što ako postoji ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja?

Vjerojatno je najbitnije pitanje kod utvrđivanja porezne rezidentnosti je li Hrvatska s državom u kojoj boravi ili radi neki Hrvat sklopila ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Navedeno možemo prikazati na primjeru Njemačke, Irske i SAD-a. Dok su s Irskom i Saveznom Republikom Njemačkom u primjeni ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, sa SAD-om je Hrvatska postigla određeni napredak i razumijevanje, ali nisu započeli pregovori oko samog ugovora. Dakle u odnosu sa SAD-om Hrvatska će primjenjivati svoje unutarnje propise. Situaciju kada postoji ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja možemo razmotriti kod Njemačke i Irske.

Porezni rezident

Kao što smo već napomenuli prva točka plaćanja poreza jest ustanoviti gdje netko živi u poreznom smislu tj poreznu rezidentnost. Svi ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja na sličan način rješavaju pitanje kada obje države tvrde da je netko njihov porezni rezident. Kada bi primjerice i Hrvatska i Irska tvrdile da je neka osoba njihov porezni rezident, tada bi se taj problem rješavao u nekoliko sljedećih koraka:

Korak 1: Prvo bi se gledalo prebivalište. Ako neka osoba ima prebivalište u objema državama, tada se gledaju uže osobne i gospodarske veze (to se zove središte životnih interesa – npr. obitelj, posao, itd),

Korak 2: ako korak 1 ne uspije, osoba će se smatrat rezidentom samo one države u kojoj ima uobičajeno boravište,

Korak 3: ako osoba ima uobičajeno boravište u objema državama ili ga nema ni u jednoj od njih, smatrat će se rezidentom samo one države čiji je državljanin,

Korak 4: ako je osoba državljanin obiju država ili nije državljanin ni jedne od njih, nadležna tijela morat će riješiti to pitanje dogovoreno prema mehanizmu koji propisuje ugovor. Zbog navedenih spornih situacija se preporučuje pribaviti potvrdu porezne rezidentnosti ondje gdje se živi, odnosno ostvaruje dohodak.

Popularna primanja

Nakon što se utvrdi tko je čiji porezni rezident, ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja utvrđuje gdje se primanja takvog rezidenta oporezuju pa možemo to prikazati u donjoj tablici na primjeru nekih uobičajenih primanja na vrlo pojednostavljen način (tablica).

Naravno sva navedena pravila poznaju iznimke, a te iznimke poznaju iznimke. Kod dividende je specifično da se uvijek radi o rezidentu npr. Irske koji prima dividendu od društva iz Hrvatske te ugovor ograničava porez na dividendu koji se može obračunati kod fizičkih osoba. Kod Njemačke on je ograničen na do 15% pa Hrvatska u punoj mjeri može iskoristit svoju stopu od 12% (jer je niža od 15%). Sve te pogodnosti nisu automatske i ostvaruju se tek kada se zadovolje određeni administrativni uvjeti.

To je pak prednost za hrvatske rezidente jer im Njemačka neće naplatiti veći porez koji je u Njemačkoj, a u Hrvatskoj neće morati doplatit porez na dohodak (naravno ako se zadovolje određeni administrativni uvjeti).

Zaključno

Ako netko odlazi na rad i dulji život u inozemstvo¸ treba provjeriti koje to porezne posljedice ima za onog koji odlazi, odnosno za obitelj. Tu je odlučan niz sitnica i administrativnih detalja. Najveći rizik, odnosno problem imaju oni građani koji žive ili rade u zemljama s kojima Hrvatska nema ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Međutim, postojanje tog ugovora ne znači da će primanja uvijek biti oporezovana samo u jednoj zemlji.

Tako će kod Irske trebati kod plaće doplatiti po potrebi određenu razliku, a ugovor s Njemačkom izuzima plaću od oporezivanja u Hrvatskoj, ali omogućava uvećanje porezne osnovice za iznos ostalih sličnih primanja u Hrvatskoj.

Svaki slučaj oporezivanja treba razmotriti sam za sebe jer, iako naoko slični i ticati se iste države, ne moraju imati iste porezne posljedice (npr. netko tko je otišao s obitelji ili bez obitelji, samac, netko tko od početka zna da će ostati duže od 183 dana u inozemstvu, netko tko je dobio otkaz ili sam otišao nakon tri mjeseca itd.).

S obzirom na trendove globalne mobilnosti i stanje kretanja stanovništva u Hrvatskoj, s korona virusom ili bez njega, ova pitanja će biti sve češća i kompleksnija te će se njima morati detaljnije pozabaviti svi uključeni u pitanja oporezivanja.