Ugledati se na njih: Hrvatsko selo koje prkosi "bijeloj kugi"

Statistički podaci o vrlo lošim demografskim kretanjima iz pojedinih dijelova Imotske krajine, koje je neki dan Slobodna Dalmacija prezentirali javnosti, izazvali su očekivano zabrinjavajuće komentare.

No, isto tako ti podaci otvorili su prostor za ispričati i jednu zanimljivu i lijepu priču o tome kako u Imotskoj krajini ima i mjesta koja žive punim plućima, gdje se ubrzano popunjava demografska slika.

Za početak prvo spomenimo neke župe u Imotskoj krajini gdje je stanje što se toga tiče na rubu katastrofe. U župi sv. Roka u Vinjanima, nadomak grada Imotskog, prošle godine kršteno je 34 djece, a umrlo 45 župljana. Vjenčanih je bilo dvadeset pet. U župi Imotski 56 je krštenih, 47 umrlih i 37 vjenčanih.

Podaci s krajnjeg jugoistoka Imotske krajine i njezina krajnjeg zapadnog područja više su nego zabrinjavajući, navodi Slobodna Dalmacija.

U župi sv. Jakova u Cisti Velikoj na zapadu Imotske krajine prošle godine bilo je samo dva krštenja, četiri vjenčanja i 18 umrlih. Župa broji 390 stanovnika u 150 obitelji. U nedalekim Dobranjama niti jedno dijete nije kršteno, nitko nije vjenčan, a zabilježeno je devet umrlih. U župi svetoga Trojstva u Slivnu na krajnjem jugoistoku stanje je sljedeće: krštenih je četvero, prvopričesnika nema, krizmanika samo dvoje, vjenčan samo jedan bračni par i devetnaest umrlih župljana.

‘DJECE IMA KO U PRIČI’

U župi Zmijavci u središnjem dijelu Imotske krajine 14 je krštenja, 9 vjenčanja i 28 umrlih.

Više-manje podaci u ostalim župama su također lošiji nego prošle godine, a da ne govorimo od prije pet i više godina.

– Eto pišete o lošoj demografskoj slici od Ciste do Slivna, a niste zavirili u moj Šumet u kojem se od dječje cike i vike ne možeš poslije podne ni odmoriti pet minuta. Djece ima ko u priči, a nema zaselka u kojem svaka druga naša nevjesta nije u drugom stanju. U nas nema problema s demografskom slikom. Dođite i zapišite – poručio nam je Željko Lasić, poznati poduzetnik iz istoimenog zaselka Šumeta i vijećnik u Općinskom vijeću općine Proložac kojoj Šumet i pripada.

Nije nam trebalo puno da prihvatimo poziv. No, kako bi tekst bio po volji izbirljivog urednika trebalo je pronaći i način kako priču napraviti, tko će nam biti sugovornici koji bi pričali o toj, po Šumećane, divnoj demografskoj priči iz njihova mjesta.

– Ne brinite ja ću vam biti vodič jer imam sigurno mandat mojih sumještana pričati o tome – veli nam Željko i još k tome pridodaje da je teško u Šumetu u isto vrijeme pronaći cijelu obitelj na okupu, jer uvijek netko od supružnika radi, pa nam priča neće biti kompletna.

Zato prihvatismo Željkov izazov, ali odlučismo ćuti dio priče od onih koji su budućnost Šumeta. A to su najmlađi.

– Slobodno otiđite prvo u područnu školu Mračaj u Grubinama. Tamo je i najveći broj našim mladih sumještana, pa s njima dođite u Šumet na razgovor – veli nam Željko.

Ideja više nego dobra. U lijepo uređenoj školi nastavnica Mirjana Matković, čuvši temu pisanja o djeci Šumeta, bijaše više nego sretna.

– Pa lijepo od vas što to pišete. Otkako ja radim u ovoj školi, a ima tome godina i godina, uvijek su Šumećani po broju djece bili ispred svih, uvijek ih je bilo najviše. I niti jedne godine nisu zakazali, dapače iz godine u godinu su samo podizali taj broj. Istina, i kod nas u školi djece je manje nego prije desetak i više godina, no Šumećani su standardno dobri – veli prof. Matković.

kako nam reče Željko, pričekasmo završetak nastave i s petnaestak malih Šumećana iz osnovne škole krenusmo put nekoliko kilometara udaljenog Šumeta. A tamo dva uređena dječja igrališta sa svim napravama, kroz selo se radi prometnica...

– U nas su vam prezimena Lasići i Rake kao najbrojniji, te Zujići i Ujevići – veli nam sugovornik Željko, i nastavlja s pričom:

– Selo broji nešto manje od tristo duša a od toga je sedamdesetak mladih do osamnaest godina. Nema kuće, a da nema dvoje, troje, četvero djece. A bogme i još naših nevjesta je pred porodom. Godinama je pozitivan rezultat u korist rođenih naprama umrlim mještanima. Evo prošle godine rodilo nam se osam malih sumještana, a umro je samo jedan mještanin.

‘TO VAM JE KAO NEKI ZAVJET’

Uzrok? Jednostavno, Šumećanima nije presudan faktor novac i trka za novcem izvan svoje kuće. Njima je dijete Božji dar, dijete im je novac. Zato ostaju kod svojih kuća i tu rade, bilo suprug ili supruga. Pa mi imamo samo jednog mještanina u stranoj zemlji, što je ispod svih prosjeka bilo kojeg mjesta u Imotskoj krajini.

Rekoh mi smo taj Božji dar, tu djecu dobili od nekoga većega i moramo taj dar darivati svake godine sve više i više.
Vidite i ja imam firmu vani, ali tu živim, odgajam svoju djecu, a moja djeca moje unuke. To vam je kao neki zavjet nas Šumećana.

Svi oni koji imaju djecu u Šumetu nešto rade ili muž ili žena. Nije to neko bogatstvo, ali se ljudi snalaze i bitno je ostati na svom ognjištu. Imamo i plodnu zemlju, i tu bi se moglo naći još prostora za bolji život. Dvije najproduktivnije firme u Imotskoj krajini su upravo iz Šumeta, a iz Šumeta se najmanje iseljavalo. I zato imamo puno mladih i puno bolju budućnost od drugih.

Sigurno da bi pojačanjem internetske veze, otvaranjem jedne prodavaonice, višim poticajima za poljoprivrednike, izgradnjom društvenog doma za ovu djecu, u Šumetu bilo sigurno trideset posto više djece. Pa znam da bi Nijemci po djetetu dali sto tisuća eura roditeljima samo da ih je više.

A vidite u Šumetu mi i bez nekih velikih, ili gotovo nikakvih demografskih mjera, imamo ovoliko djece. U nas je ili će se roditi ili ne roditi dijete. I ne samo jedno, jer gdje je jedno može ih biti i dvoje, troje, četvero... A mi smo potentni muškarci, imamo zdrave žene i Šumet će uvijek biti predvodnik najbolje demografske slike Imotske krajine – veli Željko Lasić.

Rekosmo na početku da ćemo pričati i s najmlađima, i to onima od prvog do četvrtog razreda. Onima koji uvijek govore istinu i samo istinu, kako bi preko njih doznali stanje u obiteljima. Jer dok roditelji rade, oni daju izjave. Osim toga, i za jednu kontrolu Željkovih izjava.

Dakle, čujmo ih:

– Ja se zovem Lana Lasić i osim mene, u mojoj kući su mi još dvije seke.

– Ja se zovem Ante Lasić. Imam jednoga brata i dvije seke.

– Ja sam zovem Ante Rako, imam tri brata i jednu seku.

– A ja sam Stipe Lasić i osim mene u kući su mi još dva brata.

– Ja sam Slavko Lasić i imam dvije sestre. Nas je troje.

Računica više nego izvrsna na relativno malom uzoru. Pet naših malih sugovornika i to onako na brzinu odabranih imaju još trinaest braće i sestara.

A da smo tek zašli u Rake, Zujiće ili obišli sve Lasiće imali bi možda i točan i uvjerljiviji broj budućnosti svakog naroda. Ostaje samo poručiti ostalim Imoćanima i ne samo njima, nego svima onima kojima je demografska slika loša, da se ugledaju na Šumećane.