U Zagrebu održano predavanje „Značaj vojne operacije Lipanjske zore 1992.“

Predavanje su održali brigadir Radmilo Jasak iz Ministarstva obrane Republike Hrvatske i povjesničar doc.dr.sc. Hrvoje Mandić sa Sveučilišta u Zagrebu.

U svom izlaganju Mandić je rekao da je pobjeda Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim slobodnim višestranačkim izborima u travnju 1990. aktivirala miješanje oružanih snaga Socijalističke federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) u sprečavanje procesa osamostaljivanja Republike Hrvatske. JNA je 23. svibnja 1990. oduzela oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske i pohranila ga u svoja skladišta. Oduzimanje oružja TO pratile su organizacijsko-ustrojbene promjene u 1. i 5. vojnoj oblasti i Vojnopomorskoj oblasti. U 1. vojnoj oblasti 10. motorizirana brigada u Mostaru prevedena je iz “B” u “A” klasifikaciju, u kojem je najznačajniji čin bila ugradnja oklopne i mehanizirane bojne u njezin sastav po “A” klasifikaciji. Početkom travnja 1991. na kolegiju Sekretarijata za narodnu obranu dogovoren je razmještaj dijela postrojbi prema zapadu.
Srpski stratezi su bili svjesni činjenice da onaj koji nadzire Dubravsku visoravan i dolinu Neretve, Kupreško, Livanjsko i Glamočko polje te Krbavsko polje u Lici kontrolira kompletan srednji i južni Jadran te njegovu istočnu obalu. Nakon spajanja dijelova postrojbi kninskog korpusa i dio 10. mtbr JNA snage jedne bojne u Sinju stvorene bi bile sve pretpostavke za njihov prodor na Klis, što bi u kombinaciji s brodovima Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) dovelo Split u potpuno okruženje. Važno je podsjetiti da su početkom svibnja 1991. radnici „škvera“ pokrenuli velike prosvjede u Splitu, što je dokaz kako su aktivnosti JNA prepoznate s hrvatske strane.
U slučaju nesmetanog prolaska tenkovske kolone, zasigurno bi uslijedila i taktička pomjerana JNA oko Mostara i zauzimanje dominantnih visova (Planinica, Bile, Mikuljača, Kozica, Orlovac i Hum). Međutim, zbog događanja u Pologu to se nije dogodilo do druge polovice rujna 1991. godine. Ta četiri mjeseca novo-uspostavljena vlast u Mostaru i Širokom Brijegu je dobro iskoristila za obrambene pripreme, te ustrojavanjem dragovoljačkih postrojbi i pričuvnog sastava policije uspjela ovladati Mikuljačom, Bilama, Planinicom i Kozicom te ključnim cestovnim čvorištima te tako osujetiti dovođenje Mostara u potpuno okruženje, zahvaljujući čemu je grad na Neretvi uspio izbjeći ratnu sudbinu Sarajeva. Bez događaja koji su se zbili u Pologu početkom svibnja 1991. Bosna i Hercegovina i jug Hrvatske bi šaptom pali. Stoga zaustavljanje tenkova u Pologu ključni je trenutak koji je donio psihološku, a dijelom i operativnu prevagu, za događanja koja su uslijedila godinu dana kasnije. Naravno riječ je o bitkama u Livanjskom polju i dolini Neretve u kojima su Hrvatska vojska (HV) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zaustavili napade JNA čime je definitivno obranjena Bosna i Hercegovina ali i jug Hrvatske. Smatram da obilježavanja zaustavljanja tenkova u Pologu nije događaj lokalnog značaja, nego strateški događaj iznimno bitan za cijeli prostor od Maslenice, do Konavala na jugu, te Sarajeva i Travnika, kao i za dvije države Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku.

U svom izlaganju brigadir Radmilo Jasak u uvodu je naglasio kako je obrana Mostara povjerena Hrvatskom vijeću obrane. Isti dan (7. svibnja 1991.) kada je zaustavljena oklopno-mehanizirana kolona, 10. mtbr na granici Širokobriješke i Mostarske općine. Općinski Odbor HDZ Mostar donio je Odluku o formiranju Kriznoga „štaba“. Hrvatski narod se samoorganizirao, praktički istog dana kroz Temeljne ogranke HDZ-a krenulo se u „formiranje postrojbi“ (izradi popisa dragovoljaca i nabavi naoružanja). U vrlo kratkom razdoblju, ovisno o snazi – brojnosti Temeljnog ogranka, u početku su formirani odredi, a kasnije bojne ili satnije. Već 24. listopada 1991. godine, 4. i 6. bojna spriječile su zauzimanje Kruševa. Formiranjem Hrvatskog vijeća obrane u travnju 1992., iz stranačkog Kriznog stožera utemeljuje se Općinski stožer HVO Mostar, a ranije formirane bojne i satnije postaju postrojbe Općinskog stožera HVO Mostar.

Odluka „Kriznoga štaba“ općine Mostar je vrlo bitan dokument kada se govori o obrani Mostara. Neposredna ratna opasnost na području općine Mostar proglašena je 9. travnja 1992. godine. U to vrijeme, mostarska općina i sam grad Mostar nalazili su se u stanju djelomične okupacije od strane JNA i paravojnih srpsko-crnogorskih formacija. Pozivajući se na Odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 27. travnja 1992. o povlačenju jedinica JNA s teritorija Republike BiH i neke druge odluke najviših tijela i organa BiH, „Krizni štab“ općine Mostar donio je 29. travnja 1992. Odluku pod brojem 427/92 kojom je proglasio Jugoslavensku narodnu armiju i druge paravojne postrojbe koje s njom djeluju neprijateljskim i okupatorskim formacijama na području općine Mostar. „Krizni štab“ općine zaštitu i obranu grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar te pripadnicima Ministarstva unutarnjih poslova – centar Mostar.
Dalje se u odluci navodi kako Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda i drugi, koji priznaju BiH. Bitna je stavka Odluke da Muslimani mogu formirati vlastite oružane formacije koje se stavljaju pod jedinstvenu „komandu“ HVO – Općinskog stožera Mostar. Zadaća Hrvatskog vijeća obrane – Općinskog stožera Mostar je oslobađanje cjelokupnog prostora općine. Hrvatsko vijeće obrane – Općinski stožer Mostar će radi izvršenja naprijed navedene zadaće koordinirati s ostalim obrambenim snagama susjednih općina (Susjedne općine: Stolac, Čapljina, Čitluk, Široki Brijeg, Posušje, Jablanica i Konjic). HVO Općinski stožer Mostar dobio je ovlast da samostalno izdaje sve dokumenta za kretanje ljudi i roba. Odluku su potpisali članovi „Kriznog štaba“ Mostar: Milivoj Gagro (HDZ) – predsjednik Skupštine općine, Ismet Hadžiosmanović (SDA), Zijad Demirović (SDA), Borislav Puljić (HDZ), Josip Škutor (HDZ), Mehmed Behmen (SDP), Ilija Filipović (SDP), Fikret Bajrić (SDA) – predsjednik Izvršnog odbora, Jole Musa (nezavisni kandidat); Odluku nisu podržali: Murat Prašo (Saveza reformskih snaga), Roko Markovina (SDP) i Savo Zimonjić (SDS) – dopredsjednik Skupštine općine. Očito potaknuti vojnim aspektima, a nemajući organiziranu ni ustrojenu drugu snagu na ovom prostoru u sudbonosnim okolnostima za opstanak tek međunarodno priznate države Republike Bosne i Hercegovine, a pod prijetnjom okupacije cijelog teritorija općine Mostar legalni organ vlasti – „Krizni štab“ donio je ovakvu odluku. „Krizni štab“ nije se smatrao doraslim i sposobnim da sam vodi obranu grada.

Bit ove odluke je u tome što je nije donio HVO, što HVO nije preoteo ovakvu funkciju, nego ju je donio grad Mostar, donijeli su je legalno izabrani članovi „Kriznog štaba“. Pitanje je zašto se obrana povjerava HVO-u? Razlog je jednostavan, u to vrijeme na području općine Mostar nije postojala “Patriotska liga”, nisu postojale “Zelene beretke”, “Teritorijalna obrana”, “Armija RBiH”, bolje rečeno Muslimani nisu imali nikakve vlastite oružane formacije, pa su temeljem ostavljene mogućnosti formiranja vlastitih oružanih formacija pod jedinstvenim zapovijedanjem HVO Mostar, to i iskoristili i naknadno od ljudi koji su držali mahalske straže 1. svibnja 1992. organizirali “Samostalni bataljon odbrane – Mostar”. S druge strane, u to vrijeme jedino je Hrvatsko vijeće obrane – Općinski stožer Mostar imalo respektabilne oružane formacije koje su bile spremne suprotstaviti se okupatorskim formacijama i zato je „Krizni štab“ općine Mostar povjerio zaštitu i obranu od okupatora građana Mostara HVO-u. Također u to vrijeme većina muslimanskih političara vjerovala je da će Srbi s JNA pobijediti i nisu se htjeli zamjerati ili pak naći u situaciji da odgovaraju kao pobunjenici. Oni su jednostavno vjerovali da će BiH ostati u sastavu Jugoslavije, a JNA u BiH postati njihova armija. Kada nakon određenog vremena počinju pristizati izbjeglice iz istočne Hercegovine mnogi Muslimani počinju shvaćati ozbiljnost situacije i pristupaju Hrvatskom vijeću obrane.
U nastavku je brigadir Jasak koji je u vrijeme operacije Lipanjske zore obnašao dužnost zapovjednika 4. bojne „Tihomir Mišić“ HVO-a Mostar, pojasnio što u stvari predstavlja operacija „Lipanjske zore 1992.“. To je „usvojen“ zajednički naziv za sveukupna vojna djelovanja hrvatskih snaga u mjesecu lipnju 1992. godine u kojima je oslobođena dolina rijeke Neretve te gradovi Čapljina, Stolac i Mostar. Kada je definirano što predstavlja operacija „Lipanjske zore“, može se reći kako su napadnom operacijom „Čagalj“ koja je provođena samo na prostoru Općine Čapljina otpočela sveukupna vojna djelovanja koja se danas obilježavaju kao operacija „Lipanjske zore 1992.“.

Naveo je kako operacija „Lipanjske zore“ i napadna operacija „Čagalj“ nisu sinonimi.

Bitno je naglasiti kako je napadnom operacijom „Čagalj“ kojom su otpočele „Lipanjske zore“ zapovijedao general Janko Bobetko, a operacijom oslobađanja Mostara kojom su okončane „Lipanjske zore“ (koja nije imala svoj kodni naziv) zapovijedao je general Slobodan Praljak.

Operacija „Čagalj“

Napredovanje Hrvatske vojske prema Slanom pokušale su omesti, JNA i transformirane snage JNA u Vojsku Srpske Republike BiH (VSRBiH) učestalim i jakim granatiranjem širega područja Čapljine. Zapovjednik Južnoga bojišta general Janko Bobetko odlučio je osigurati i zaštititi lijevi bok snagama koje napreduju prema Slanom i Dubrovniku te izvesti napadnu operaciju pod kodnim nazivom „ČAGALJ“ na području između Hutova blata i rijeke Neretve.
Cilj operacije bio je prijeći Neretvu, razbiti neprijatelja u selima Klepci, Tasovčići, Pribilovci, Hotanj i Domanovići te posjesti dominantne točke na crti: Ševaš Njive – Hadžiosmanovina – s.Ćućukovina – s.Megdan – Gnjezdac (tt.168) – Crno brdo (tt.416) – Noktac (tt.34) te na njima organizirati aktivnu obranu, stvarajući uvjete za povratak izbjeglog stanovništva i provedbu pripreme daljnjih napadnih djelovanja radi spajanja sa snagama TG-2. Planiranje i provedbu operacije Čagalj olakšalo je prethodno oslobađanje vojarne u Čapljini (prve u Bosni i Hercegovini) 24. travnja 1992. kao i odbacivanje srpskih snaga na lijevu obalu Neretve i oslobađanje Drenovca 23. svibnja 1992. te uklinjavanje hrvatskih snaga (TG-2) u smjeru Stoca.

Za provedbu operacije „Čagalj“, Hrvatske snage (Hrvatsko vijeće obrane, Hrvatska vojska i Hrvatske obrambene snage) ustrojene su u dvije borbene skupine kao namjenski organizirane snage: BG-1, ZM Čapljina, zapovjednik Antun Luburić – Zapovjednik Općinskog stožera HVO Čapljina, i BG-2, zapovjednik kkr Marileo Staničić – zapovjednik 1. bojne 156. Brigade HV, ZM Čeljevo.

Operacija Čagalj počela je po planu u noći 6./7. lipnja 1992. godine. Provedbom operacije eliminirana su neprijateljska vojna uporišta između rijeke Neretve i Hutova blata, prostor općine Čapljina bio je slobodan (11. lipnja 1992.). Grad Stolac je oslobođen 13. lipnja 1992. godine. Bitno je naglasiti kako u sklopu operacije “ČAGALJ” nije oslobođen Mostar ni mostarska općina te kako operacija “ČAGALJ” nije provođena na prostoru mostarske općine i nije za cilj imala oslobađanje mostarske općine i grada Mostara!

Operacija oslobađanja grada Mostara

Uspjesima postignutim u operaciji Čagalj stvoreni su povoljni preduvjeti za pokretanja novih napadnih djelovanja s ciljem oslobađanja gradova Stoca i Mostara. Operacija oslobađanja grada Mostara isplanirana je pod vodstvom generala Slobodana Praljka u sjedištu Općinskog stožera u Širokome Brijegu uz sudjelovanje zapovjednika širokobriješke Kažnjeničke bojne i 4. bojne „Tihomir Mišić“ HVO Mostar te časnika iz Općinskog stožera Široki Brijeg. Zapovjednik Općinskog stožera HVO Mostar Jasmin Jaganjac i njegov stožer nisu bili uključeni u pripremu operacije oslobađanja Mostara (desne obale rijeke Neretve). Za izvršenje zadaće nisu rađene pisane zapovjedi. Jedino je izrađen Plan rada veze s novim radnim frekvencijama i Plan djelovanja topništva.

Zapovjednici postrojbi (širokobriješke Kažnjeničke bojne i 4. bojne „Tihomir Mišić“ HVO Mostar) po prijemu usmenih zadaća 10. lipnja 1992. izvijestili su generala Slobodana Praljka da su zadaće shvatili te da su spremni iste i izvršiti. General je posebno naglasio kako sve aktivnosti do samog početka moraju ostati u strogoj tajnosti (za operaciju se nije smjelo saznati jer dva ranije neuspjela pokušaja oslobađanja Orlovca nisu se smjela ponoviti).

Zapovjeđeno je kako operacija kreće u sljedeću zoru, tj. 11. lipnja u 3 sata i 45 minuta od Orlovca s ciljem deblokade prometnica Mostar – Široki Brijeg i Mostar – Čitluk, a samim time i grada Mostara. Zapovjednik 4. bojne „Tihomir Mišić“ HVO Mostar, dobio je zadaću da uruči Zapovjedniku Općinskog stožera HVO Mostar nove radne frekvencije veze koje će se koristiti u operaciji, poradi daljnjeg usklađenog djelovanja.

Operacija je počela po planu ujutro 11. lipnja 1992. topničkom vatrom po Orlovcu, Kobilovači, Vardi i Humu, kao i po vojarnama Sjeverni i Južni logor, Fortici, Svetoj gori i Šehovini. U popodnevnim satima HVO je ovladao crtom Jasenica (dom) – gimnazija Rodoč – glavna prometnica – most “Hasana Brkića” u Čekrku i desnom obalom do isključno Raštana. Do jutra 12. lipnja srpske su se snage s crte Hum – Varda – Jasenica – Slipčići povukle na lijevu obalu Neretve, s tim da su pri povlačenju digle u zrak most u predjelu Bišće polje, nakon čega je u Mostaru u funkciji ostao samo Stari most (koji je u svojoj zoni odgovornosti sačuvala 4. bojna „Tihomir Mišić“) jer su sve ostale mostove do tada srušile srpske snage.

Kažnjenička bojna je, uz potporu topništva TRD-a širokobrijeških „Slavuja“ i topništva 4. bojne „Tihomir Mišić“ u suradnji s ostalim postrojbama HVO-a Mostar i Široki Brijeg (na lijevom boku s 4. bojnom „Tihomir Mišić“ i 5. ilićkom bojnom, a na desnom boku s Poskok bojnom, 6. bojnom Kruševo, 2. bojnom Široki Brijeg i 9. bojnom Rodoč-Jasenica te snagama u potpori: 3. bojnom Široki Brijeg), oslobodila Orlovac, presjekla cestu Kruševo – Miljkovići – Varda – Mostar, zauzela vojarnu JNA Heliodrom, vojnu industriju (tvornicu zrakoplova) SOKO, Avijatičarski most i Aluminijski kombinat. Uspjehu je potpomogla bojna 4. brigade ZNG-a koja je napadala smjerom Baćevići – Buna – Neretva.
Uz navedenu topničku potporu 4. bojna „Tihomir Mišić“ je u usklađenom djelovanju s desnim susjednom Kažnjeničkom bojnom ovladala brdom Hum s kojega su više mjeseci srpske snage s dva topa 76 mm „ZIS“ djelovali po cesti Mostar – Goranci, jedinoj cesti kojom se moglo ući i izaći iz grada te tako držale grad Mostar u blokadi. Tijekom 12. lipnja 1992. HVO je težište djelovanja stavio na čišćenje gradskoga dijela i južne industrijske zone Mostara te pripreme za prijelaz na lijevu obalu Neretve.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992., general Slobodan Praljak odlučuje krenuti u oslobađanje dijela Mostara koji se nalazi na lijevoj obali rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima rano ujutro 14. lipnja treba početi prelaziti rijeku Neretvu te tako iznenaditi srpsko-crnogorskoga agresora. Prema planu, u samom gradu Mostaru u tri sata ujutro trebalo je čamcima započeti prelazak preko Neretve na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko, tada još uvjetnoga, Staroga mosta. Uspješno forsiranje rijeke Neretve u čamcima i prelazak na lijevu obalu Neretve izveo je zapovjednik čete Cernica iz Samostalnog bataljona obrane Mostar Karlo Džeba sa svojim vojnicima na zadanom pravcu. Nakon neuspješnog pokušaja prelaska Staroga mosta od strane pripadnika Samostalnog bataljona obrane Mostar, skupina pripadnika 4. bojne „Tihomir Mišić“ koja je držala crtu bojišnice Cernica – Stari most – Jusovina, u prijepodnevnim satima 14. lipnja prešla je čamcem Neretvu na „Bunuru“, i zauzela položaje na lijevoj obali rijeke Neretve od Kujundžiluka preko Tepe do muzeja te osigurala ostalim snagama prelazak preko Staroga mosta. Pripadnici 4. bojne „Tihomir Mišić“ uklonili su bodljikavu žicu na lijevoj strani mosta, razminirali Stari most i stavili pod nadzor lijevu obalu Neretve sve do Lučkoga mosta. Nakon žestoke borbe snage HVO-a zauzimaju položaje u okolici Ulice maršala Tita u istočnom dijelu grada Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti za prelazak preko Staroga mosta, pristiže još snaga HVO-a. Mostobran drže pripadnici 4. bojne „Tihomir Mišić“. Tu noć su branitelji i osloboditelji Mostara ostali na zauzetim položajima. Sutradan, 15. lipnja 1992., nastavlja se oslobađanje cijeloga niza naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Istoga dana, 15. lipnja, pripadnici 4. bojne „Tihomir Mišić“ ovladali su strateški važnim Sjevernim logorom i Zalikom te uspostavili crtu bojišnice Neretva – Podvožnjak – Vrh Zalika – Strelište.Prijelaz Neretve čamcima uspješno je obavljen i na Buni. U jutarnjim satima 14. lipnja samostalna satnija Buna s jednim vodom VP HVO-a i potpomognuta jednom satnijom iz 4. bojne 4. Brigade ZNG, dijelom „Kažnjeničke bojne“ i dijelom HOS-a, krenula je iz smjera Baćevića preko rijeke Neretve i oslobodila područje Bune u prijepodnevnim satima istoga dana.

Dio 7. bojne HVO-a prelazi rijeku Neretvu 14. lipnja, a drugi dio 15. lipnja. Uz borbena djelovanja u večernjim satima 15. lipnja oslobađaju područja Blagaja i Gnojnica, kako bi 16. lipnja uspostavili i utvrdili crtu obrane Busak – Vranjevići – Ravnice. Snage 5. bojne i 4. bojne „Tihomir Mišić“ HVO-a u jutarnjim satima 16. lipnja, oslobađaju Južni logor i prostor Opina. Snage 2. bojne HVO-a 16. lipnja, ulaze u Raštane, a u poslijepodnevnim satima, zauzimaju zloglasno brdo Fortica iznad grada Mostara. Ovom akcijom oslobođen je istočni dio grada Mostara te naselje Blagaj.

Nakon prestrojavanja postojećih i uvođenja svježih snaga na dijelu Velike Fortice 17. lipnja HVO napreduje i čisti južne dijelove grada preko Gnojnica prema aerodromu i iz smjera Bune spaja se sa snagama južnoga dijela grada. Cilj je ovladati područjem Podveležja, što su učinile snage iz južnoga dijela grada i predjela Fortice. U Podveležju je vod mještana (koji su cijelo vrijeme bili skupa sa srpskim snagama) napao položaje na Svetoj gori, što je izazvalo rasulo i bezglavo povlačenje srpskih snaga pravcima Podveležje – Busak i Podveležje – Relej. Poslije ove faze general Slobodan Praljak više ne zapovijeda i ne izdaje zadaće postrojbama Općinskog stožera HVO Mostar. Oslobađanje Bijelog Polja te kasnije borbe u Podveležju vođene su pod zapovijedanjem Općinskog Stožera HVO Mostar.

Snage HVO-a Mostar u Gradu Mostaru (stanje 15. lipnja 1992.)
POSTROJBAZapovjednik
1.Općinski stožer HVO MostarJasmin Jaganjac
2.Vod vezeVlado Čuljak
3.1. bojna – Bijelo PoljeMiro Andrić
4.2. bojna – RudnikMario Mikulić
5.3. bojna – CimIlija Vrljić
6.4. bojna “Tihomir Mišić” – BalinovacRadmilo Jasak
7.5. bojna – IlićiMarinko Bošnjak
8.Samostalni bataljun obrane MostarArif Pašalić
9.Vojna policijaŽeljko Džidić
10.LPZ vodZlatko Topić
11.Mješoviti topnički divizijunMiroslav Ivanišević
12.Protuoklopni divizijunSulejman Budaković
13.Inženjerijska satnijaAnte Ivanković
14.Samostalni diverzantski vodDragan Slezak
15.2. samostalna satnija – BunaMate Brljević
16.3. samostalna satnija – Vrdi -DrežnicaKarlo Marić
17.LogistikaDinko Slezak
18.Interventna satnija1. vod Zijad Oručević,
2. vod Zdravko Buhač

Operacijom „Lipanjske zore“ obranjen je i sačuvan hrvatski narod u Hercegovini, oslobođena je dolina rijeke Neretve te gradovi Čapljina, Stolac i Mostar. Operacija „Lipanjske zore“ označila je prvi vojni poraz JNA i transformirane JNA u Vojsku Srpske Republike BiH u BiH, a u povijesnom kontekstu smatra se prekretnicom rata u BiH te operacijom kojom su spriječeni napadi agresora na južnu Dalmaciju, a time dijelom i na srednju Dalmaciju, čime je Dalmacija spašena od katastrofe. Operacijom Lipanjske zore spriječeno je stiskanja kliješta JNA i Vojske Srpske Republike BiH te „davljenje“ prostora u trokutu Dubrovnik – Split – Mostar kao i razbijanja iluzija o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji.Stvoreni su izuzetno povoljni operativni preduvjeti za provedbu završne operacije na Južnom bojištu s ciljem deblokade Dubrovnika i vraćanja ukupnog hrvatskog teritorija pod ustavno pravni poredak RH. U oslobađanju Mostara u lipnju 1992. osim postrojbi Hrvatskog vijeća obrane sudjelovale su snage ekvivalenta jedne satnije iz 4. Bojne, 4. brigade ZNG i snage HOS-a također ne više od ekvivalenta jedne satnije. U oslobađanju Mostara nisu sudjelovale snage Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jasak je zaključio “Bez Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane Mostar bi zasigurno doživio drugačiju sudbinu, možda čak i sudbinu Sarajeva u okruženju, a Bosna i Hercegovina bi ‘šaptom pala’”.

Na predavanju su bili nazočni i gosti generali Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, general-bojnik Zlatan Mijo Jelić, general-bojnik Nedjeljko Obradović i brigadni general Miro Andrić.

Nakon predavanja vodstvo ZZŠB organiziralo je prigodno druženje u prostorijama zajednice za sve uzvanike.