GLADNE BIHAĆKE CIVILE ’95. SU NAMJERNO TROVALI HRANOM: Užasan ishod spriječila je ova akcija Hrvatske Vojske

To je znatno oslabilo srpski pritisak na Bihać, čime je izbjegnuto da Bihaćki džep doživi sudbinu Srebrenice, a akcijom Oluja taj grad je nakon trogodišnje okupacije – potpuno spašen.

Operacija Skok 2 odvijala se od 4. do 11. lipnja 1995. godine na području jugozapadne BiH, a u njoj su zajednički sudjelovale postrojbe HV-a i HVO-a. Ova akcija bila je nastavak operacije Skok 1 iz travnja kada je pod kontrolu stavljena Dinara. Cilj hrvatskih snaga bio je razbiti neprijatelja na smjeru koji vodi prema Bosanskom Grahovu i staviti pod kontrolu dalekometnog topništva Bosansko Grahovo i Glamoč. Hrvatske snage koje su sudjelovale u ovoj akciji bile su: 4. gbr, 3/126. dp, 1. HGZ, 1. bojna 1. gbr HV, 264. izvidničko – diverzantska satnija Zbornog područja Split, 3. gbr HVO i SP MUP HR HB.

Što se postiglo operacijom Skok 2?

U Bihaću i okolici ostalo je gotovo 200 000 ljudi u okruženju srpske vojske. Hrvatska država je ovom napaćenom gradu cijelo vrijeme na različite načine slala hranu i lijekove i to uz velike rizike i stradanja hrvatskih pilota i vojnika. I dok je hrvatska strana pokušavala spasiti izgladnjele ljude koji su zbog nedostatka hrane i pitke vode počeli obolijevati, Srbi su u toj situaciji pronašli slabu točku koju su pretvorili u stratešku.

Trovanje civila

Do stravičnih dokumenatiranih dokaza da je srpska vojska trovala civile u Bihaću, došli smo zahvaljujući Vladi Radošiću, pripadniku specijalne policije “Zebre” iz Nove Gradiške, umirovljenom u zvanju glavnoga policijskog inspektora. Radošić je iznimno vrijedne dokumente srpske vojske pronašao u vihoru rata, a zahvaljujući onima iz logora Stara Gradiška postao je i autorom knjige o kalvariji hrvatskih zatočenika. Tako je, dakle, jedna od pronađenih, autentičnih bilješki pisanih na ćirilici, otkrila i zle nakane srpske vojske prema bihaćkom narodu:

“KOMANDA 15. KORPUSA

Organ bezbednosti

28. 05. 1995.

Prepuštanje tri šlepera robe: IZVEŠTAJ

U cilju priprema i izvođenja ofenzive na snage 5. korpusa Armije BiH, izvođene su određene pripreme i akcije zatvorenog tipa, radi čega me komandant 15. korpusa uključio u iste i saopštio mi sledeće:

Dana 25. 05. 1995. lično ja (Borić), sa obaveštajnim organom rezervnim kapetanom Drakulić Mimom, da se nađemo na zadnjem punktu i da preuzmem dva teretna m/v reg. Oznake 68-45 i 68-46 (bez oznake grada) i da obezbedim prolaz ktoz punkt civilne policije u Ličkom Petrovom Selu, koji ide dalje za Bihać.

Komandant 15. korpusa, pukovnik Ševo Stevo potencirao je da akcija bude strogo zatvorenog karaktera, a da je roba zatrovana i da se mora obezbediti prolaz, a sve u cilju nanošenja gubitaka stanovništvu i borcima 5. korpusa pre otpočinjanja ofenzive na isti. Zadatak sam ozbiljno shvatio i tokom dana isti realizovao.”

Bihać, koji je 1201 dan bio u srpskom okruženju, poharala je neimaština i glad koja je tamošnje i civile i vojnike natjerala da kupuju i konzumiraju “prošvercanu” hranu i ostale potrepštine i to upravo od srpskog neprijatelja. Jedan od graničnih prijelaza između okupirane Hrvatske i tog dijela BiH bio je toliko prometan da ga je narod ironično prozvao “Šentilj”. Mile Mrkšić, koji je za zločin na Ovčari dobio zatvorsku kaznu od 20 godina, kao komandant srpske vojske u ovom “švercu” uočio je sjajnu priliku da prije općeg napada na Bihać oslabi muslimansko stanovništvo, kao i njihovu vojsku. Osmislio je jezivu operaciju poznatu pod imenom Mač 1, te o tome informirao Milu Martića:

Otrov testiran na hrvatskom zarobljeniku

“Komandant SVK je odlučio da upotrebom bioloških sredstava metodom trovanja artikala široke potrošnje (brašno, ulje, šećer, tekući deterdžent za pranje posuđa) ilegalnom trgovinom izazove masovna oboljenja boraca i njihovo izbacivanje iz stroja”, doznao je Mile Martić i dao zeleno svjetlo za početak akcije. Otrov koji je ubrizgavan u hranu testiran je na jednom hrvatskom zarobljeniku, nakon toga ubačen u šest šlepera te poslan u bihaćki džep koji je četiri godine bio u izolaciji. Pretpostavlja se da je dio potrošen za potrebe Armije BiH, a da je ostatak završio na crnom tržištu u Bihaću i drugim gradovima te regije.

“Fino upakirana smrt” ostavila je posljedice

Munira Mihelčić iz Zavoda za javno zdravstvo Unsko-sanskog kantona rekla je kako su u ratu “po 700-1000 maraka plaćali brašno”, ne znajući kako im je srpski neprijatelj prodao “fino upakiranu smrt”. Otrovni bijeli prah koji je ubacivan u vreće s brašnom djelovao bi u roku od pet do sedam dana, a “pri normalnoj uporabi” izazivao je želučane tegobe, grčeve u želucu, glavobolje i druge bolove. Konzumiranje većih količina otrova, koji je ubrizgavan i u šećer, ulje i druge artikle, nerijetko je izazivao smrt. Informacije o porastu broja oboljelih od karcinoma probavnog trakta i drugih bolesti probavnih organa u ranim, poslijeratnim godinama naknadno nisu službeno ni potvrđene, ni poreknute jer se do danas nije provela temeljitija studija o ovom ratnom zločinu nad Bošnjacima. Ipak, potvrđuje znakovitu činjenicu da je nakon rata u Unsko-sanskom kantonu primijećen ekstreman porast pojave karcinoma, a to je najčešće u obliku raka probavnog sustava.

Tek na današnji dan, 04. lipnja 1995. godine, pa sve do svršetka operacije Skok 2, ovaj je grad “prodisao”, da bi s Olujom doživio konačan kraj agonije.