Ivan Del Vichio: Pripadnici tri naroda u BiH ne žele građansku državu jer to ne potvrđuju na izborima

- Politička stabilnost te zemlje je uvjet svih uvjeta (condicio sine qua non), te njene opstojnosti zbog kompleksnosti političkih odnosa unutar nje same, ali i utjecaja tih odnosa na sve zemlje u njenom okruženju ali i šire. Dovoljan je jedan pogled na Daytonski mirovni sporazum i spoznaja modela po kome je definirana organizacija sustava vlasti i nadležnosti svih razina vlasti: državna, entitetska, županijska/kantonalna (u Federaciji ih ima 10), te lokalna što u brojkama znači 13 vlada (bez Distrikta Brčko) u kojima sjedi 260 ministara sa dodatnih 137 općinskih administracija što je čini najskupljom vlašću u Europi. Dodatni problem ovakvog ustroja zemlje su različite političke koncepcije budućeg razvoja BH društva. Srbi žele povratak na izvorni Dayton: vlastitu obrambenu politiku, sudstvo, indirektne poreze i neke druge nadležnosti definirane u izvornom tekstu tog dokumenta koje su visoki predstavnici korištenjem tzv. bonskih ovlasti prenijeli na razinu države. Bošnjaci vide BiH kao građansku državu po principu- jedan čovjek jedan glas, što je jasno potvrđeno Programskom deklaracijom SDA 13. rujna ove godine. Budući da Bošnjaci već sada čine 51 posto stanovništva to bi Srbe i Hrvate u budućnosti pretvorilo u nacionalne manjine. Tamošnji Hrvati žele konzumirati ustavno pravo jednakopravnog konstitutivnog naroda i regionalni ustroj države s visokom razinom decentralizacije. Upravo nedostatak konsenzusa oko ovih temeljnih pitanja koči brže reforme i zadržava status quo u toj zemlji, na taj način blokira cjelokupne integracijske procese, kako prema EU tako i u NATO što u konačnici definira BiH kao zemlju niske političke stabilnosti.

Neomogućavanje Hrvatima konzumiranje tih svojim ustavnih prava kao konstitutivnog, tvorbenog naroda je ključan uzrok nedovoljne političke stabilnosti te države što je potvrdio Ustavni sud BiH i naložio Parlamentu BiH da izmijeni neke članke tog zakona, kako bi i Hrvati mogli sami birati svoje legitimne predstavnike na svim razinama vlasti.

Kako razriješiti tako zamršenu situaciju?

-Problem je rješiv, ali treba dublje poznavati kompleksne odnose u toj zemlji: povijest, kulturu, te političke procese kroz koje je prošla posebno zadnjih stoljeće i pol. Važno je akceptirati činjenicu da u BiH žive tri naroda sa svojim jezikom, kulturom, religijom, odnosno nacionalnim identitetom, bez obzira što se su te kulture kroz povijest preklapale i time obogaćivale jedne drugu, ali su uvijek ostale homogenizirane u svojim kolektivitetima. To je potvrđeno Daytonskim sporazumom i odlukom Ustavnog suda BiH 2014. godine.

Na drugoj strani političke klackalice imamo zahtjeve Bošnjaka, kojih je po posljednjem popisu iz 2013.godine više od 50 posto, te većine bošnjačkih i probošnjačkih stranaka, koji žele građansku državu po sistemu jedan čovjek jedan glas. Taj pristup podržava i EU, jer većina njenih država su jednonacionalne, a i sama EU je utemeljena na individualnih pravima. Validnost takvog pristupa potvrdio je i Međunarodni sud za ljudska prava u Strasbuorgu u poznatom slučaju Seidić/Finci. I u tim činjenicama uočen je ključni problem: na jednoj strani Ustav BiH priznaje kolektivitete, a na drugoj strani međunarodna zajednica je stanovišta da BiH treba biti građanska država. To podsjeća na Titov koncept pretvaranja naroda bivše države u Jugoslavene! Rješenje ove jednadžbe bilo bi jednostavno da većina pripadnika sva tri naroda u BiH žele građansku državu, jer da je to tako, političke stranke kao što su SDP, Komšićev DF i druge koje u svojim političkim programima preferiraju građansku državu, osvojile bi na izborima većinu u Parlamentu BiH dovoljnu za promjenu Ustava i ustrojile BiH kao građansku (jednonacionalnu) državu. No, to se u BiH još od rata nikada nije ni približno dogodilo.

Ostaje samo jedno rješenje: promjenom Izbornog zakona omogućiti svima izbor njihovih legitimnih predstavnika, brzo formiranje vlasti, bez bilo kakvih uvjetovanja, kojima smo cijelo vrijeme svjedoci, političku stabilnost i ubrzanje euro-atlanskih integracijskih procesa. Kroz proces pregovora i zahtjevne strukturne reformne posebno poglavlja 23 i 24 jačat će pravna država, osigurati ljudska prava, te sloboda medija i govora, što će u konačnici olabaviti okove kolektiviteta i potrebe da se samo nacionalnom homogenizacijom mogu ostvariti Ustavom zagarantirana ljudska prava. Tako će građani te države imati više razloga da budu patrioti svoje domovine (ustavni patriotizam), a manje članovi nacionalnih kolektiviteta.

Ukoliko se to ne dogodi nastavit će se status quo što primjer Mostara zorno pokazuje. Tamo izbori nisu održani već više od deset godina, Hrvati će se nastaviti iseljavati a kao rezultat BiH će se biti sastavljena od dva jednonacionalna entiteta: Republika Srpska, koja je već sada dominantno naseljena Srbima i Federacija u kojoj će Hrvati biti nacionalna manjina.

Svaki od ovih entiteta biti će interesna zona velikih igraća: RS pod utjecaja Rusije, a Federacija pod utjecajem Turske. U konačnici BiH će postati neka vrsta konfederacije s nikakvim šansama da jednog dana postane članica EU.

Kako vidite proširenje Europske unije na zemlje Zapadnog Balkana?

-Taj proces neće ići brzo, a ni lako. Ispunjavanje zahtjevnih kriterija za ulazak je vrlo kompleksan posao. Sve zemlje iz skupine WB6 (Srbija, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija, te BiH), za koje analitičari tvrde da su „zarobljene zemlje“ korupcijom, organiziranim kriminalom, nedostatnom pravnom državom, nepoštivanjem ljudskih prava, nefunkcioniranjem državnih institucija i nedostatkom elemenata tržišne ekonomije, s time su suočene. Tome treba dodati i sveopći porast raznih vrsta radikalizma, pa je teško predvidjeti kako, kada i koja zemlja će brže ili sporije napredovati na tom putu.

Do sada su najdalje otišle Crna Gora sa otvorena 32 od 33 poglavlja, te Srbija sa otvorenih 17 poglavlja s tim da posljednje poglavlje za njih predstavlja ogromnu gotovo nepremostivu prepreku-priznanje Kosova. Optimistična procjena Europske komisije je da ove dvije zemlje imaju šanse do 2025. godine postati članice EU. Ostale zemlje iz te skupine imaju status kandidata ili potencijalnih kandidata. Uz spomenute unutarnje probleme koji se moraju riješiti u tom procesu pregovaranja postoje i vanjski vrlo ozbiljni utjecaji koji ih usporavaju kao što su kineska agresivna industrijska diplomacija, rusko nametanje energetske ovisnosti, te snažno tursko širenje utjecaja prema zapadu koristeći prije svega nekonzistentnu politiku EU prema Zapadnom Balkanu (novi primjer nepoštenog odnosa prema Sjevernoj Makedoniji), uključujući i ucjenama zbog migrantske krize. U isto vrijeme Turska tu istu krizu kao alibi koristi i za stavljanje pod svoju kontrolu (okupiranje) velike dijelove Sirije.

Ključan okidač za ubrzavanje procesa pridruživanja tih zemalja moglo bi biti srpsko priznanje Kosova na čemu najviše radi američka administracija. To potvrđuje i imenovanje američkog veleposlanika u Berlinu Richarda Grenella za posredovanje između te dvije države. Tim činom Srbija bi definitivno potvrdila da želi biti članica EU i dio zapadnog demokratskog svijeta, uz uvjet slabljenja utjecaja ruske vanjske politike na procese u toj zemlji. Takva pozicija Srbije izazvala bi domino efekt na integracijske procese prije svega u BiH, te Crnoj Gori, ali onda i na ostale zemlje te skupine.

Osporava se vaš odlazak u Banja Luku na dan proslave RS-a?

-Termin sastanka je ranije dogovoren. Teme su bile vrlo važne: moguća žalba Sudu za pravo mora u Hamburgu čime bi bila obustavljena izgradnja Pelješkog mosta, promjene izbornog zakona, gradnja mosta preko rijeke Save kod Gradiške, povratak izbjeglica, odlaganje nuklearnog otpada, migranti, sigurnosna situacija itd. Taj sastanak nisam mogao odbiti, a u odluci da idem u Banja Luku poštivao sam sva pravila službe uzimajući u obzir da se službeno sastajem s predsjedavajućim Predsjedništva BiH i da ne prisustvujem niti jednoj svečanosti na proslavi 9. siječnja Dana RS. Navedeni dan u tom trenutku nije bio neustavan što je potvrdio javnim priopćenjem ministar pravosuđa BiH Josip Grubeša. U donošenju odluke da idem prevagnule su teme i njihov značaj za buduće odnose unutar BiH, ali i odnose te države s RH što se kasnije potvrdilo ispravnim u zvaničnim izjavama i postupcima člana Predsjedništva BiH iz srpskog naroda M. Dodika. Želim posebno podvući da sam se u Banja Luci sastao s legitimno izabranim predsjednikom Predsjedništva BiH, a ne s političkim predstavnicima RS. Odlazeći na sastanak postupao sam u skladu s ključnim principima i EU o politici pomirenja. Razgovori, građenje povjerenja i traženje konsenzusa o svim otvorenim pitanjima su svrha diplomatske aktivnosti. Za te i slične moje diplomatske aktivnosti nekoliko puta sam nagrađivan među ostalim i od Europskog pokreta BiH, Ordenom građana BiH za doprinos, te države na putu EU integracija, te dva puta proglašen naj-ambasadorom regije!

Kako je reagiralo Ministarstvo vanjskih poslova?

-Reakcija je bila relativno korektna. Nisu uvaženi moji argumenti koji su bili osnova odluke da odem u Banja Luku na sastanak sa M. Dodikom. Budući sam imao sve uvjete za odlazak u mirovinu to je samo ubrzalo cijeli proces mog opoziva.

Iznenađuje što su izostala vaša objašnjenja tog postupka i svega što vam se dogodilo?

-Kako je javnost u Hrvatskoj mogla primijetiti nisam htio izlaziti s bilo kakvim objašnjenjima. Preuzeo sam odgovornost i odlučio da o tomu jedno vrijeme ne govorim iako je pritisak medija u obje države bio izuzetno velik. Naravno da mi je odlazak iz diplomacije teško pao nakon skoro 20 godina rada u toj služi.

Životni put Ivana Del Vechia

Životni put i radna karijera Požežanina Ivana Del Vechio (69) zaista je zanimljiva. Postao je poznat po diplomatskoj karijeri koja seže unazad dvadesetak godina tijekom koje je bio po jedan mandat veleposlanik u Tel Avivu i Varšavi, te 5,5 godina u Sarajevu. Taj potonji produženi mandat prekinut je opozivom zbog posjeta Banja luci na proslavi Dana republike srpske.

Do 1990. godine je kao dipl. ing. strojarstva radio u požeškoj tvrtki „Plamen“ kao konstruktor i manager, te prinudni upravitelj Tvornice alata Nova Gradiška, a tijekom domovinskog rata bio je pripadnik 123. brigade HV u činu brigadira obavljajući niz dužnosti, zatim prvi predsjednik SDP-a Požeško-slavonske županije, da bi nakon toga radio u Upravi za obuku oružanih snaga, te vojni izaslanik RH u Austriji, Švicarskoj i savjetnik Stalne misije OESS u Beču!

Uz strojarstvo kasnije je magistrirao management. Za sudjelovanje u domovinskom ratu više puta je odlikovan, zatim za promicanje gospodarske suradnje između Hrvatske i Poljske na regionalnoj razini, a primio je i niz drugih priznanja.

Službujući kao veleposlanik u susjednoj državi Ivan Del Vechio izuzetno je upoznat sa tamošnjim odnosima i nefunkcioniranjem sustava, a ostvario je brojne kontakte sa nizom dužnosnika tako da je pogodna osoba za razgovor ponajviše o BiH, ali i odnosima u zemljama našeg okruženja.