Obilježena 25. obljetnica oslobođenja Kupresa: Propovijed biskupa Tome Vukšića
- Napisao/la Hip.ba
- Objavljeno u Bosna i Hercegovina
- Ispis
- Pošalji e-mail
Draga Braćo i sestre!
U ovom razmatranju u povodu 25. obljetnice oslobođenja kupreškoga kraja, postizanju slobode i kršćanskoj odgovornosti za nju, kao vodič neka nam posluži odlomak riječi Gospodnjih iz Lukina evanđelja, u kojemu taj sveti pisac opisuje susret Isusa i Zakeja, koji se za ovoga carinika pretvorio u početak njegove slobode od vlastite loše prošlosti.
I.
Središnje misli današnjih biblijskih čitanja i misnih molitava su Božja velikodušnost i Božja lakoća opraštanja grešnicima. A pored Isusa, koji je utjelovljenje i svjedok te velikodušnosti i opraštanja, središnji lik današnjeg odlomka iz Evanđelja je nadcarinik Zakej. I sve dok nije susreo Isusa, bio je to čovjek niska rasta i visokih ambicija. Bistre pameti i mutnih nakana. Godinama također niskih poriva i velike gramzljivosti. I to bogat, kako čitamo u Lukinu evanđelju. Do te mjere je bio uspješan u svom poslu, da ga je okupacijska vlast rimske države postavila čak za šefa carinika. A gledano iz okolnosti u Palestini, koje su vladale u Isusovo vrijeme, takav čovjek je bio osoba bez časti u židovskom narodnom i vjerskom javnom mnijenju, protivnik starozavjetnoga zakona i time prokleti grešnik. Trebalo ga je prezirati kao lihvara, koji se prodao strancu na vlasti te je u očima farizeja bio upravo proklet. K tomu, Zakej je bio očito i vrlo znatiželjna osoba i možda u sebi već poljuljan u svoja uvjerenja ako je, dok je Isus, okružen mnoštvom, prolazio kroz Jerihon, otrčao naprijed i popeo se čak na smokvu, da bi odozgo mogao vidjeti što Isus čini i govori. No nije za isključiti, da se i u toj situaciji pojavio po nalogu neprijateljske vlasti, kojoj je možda „na kiriju“ iznajmljivao svoje oči i uši.
Naspram takvu ondašnjem većinskom mišljenju o carinicima, piše sveti Luka: „Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući’“ (Lk 19,5). I nastavlja isti pisac: A svi koji to vidješe, stadoše mrmljati što se obratio čovjeku grešniku (usp. Lk 19,6). I možemo samo zamisliti, koliko je čuđenja i nezadovoljstva Isus izazvao kod onih, koji su ga pratili, već time što se Zakeju uopće obratio, a još više odlaskom u njegovu kuću.
Ovo je bilo korisno podsjetiti, kako bismo barem donekle pokušali dočarati u koliki rizik je Isus svjesno ušao svojim ponašanjem prema Zakeju. Međutim, za Isusa Zakej je samo čovjek. Samo jedan od ljudi, radi čijega obraćenja, radi povratka na put dobrote i vječnoga spasenja je došao na ovaj svijet. Spasenja, koje započinje već na ovoj zemlji, ako se prihvati Isusa, ako mu se dopusti da uđe u kuću i savjest vlastitoga života, da nam govori, ako se nastojimo poistovjetiti s njim i njegovim načinom, ako se trudimo u tomu postati mu slični. I gdje god Isus biva zaista primljen i sluša ga se, s njim dolazi njegovo spasenje. Barem kao ponuda. Jer on je spasenje samo. A kad čovjek, bez obzira koliko bio na moralnoj stranputici, izrazi spremnost krenuti putom obraćenja, onda spasenje prestaje biti samo ponuda, jer se počinje događati, kao u Zakejevu primjeru. Naime, Isus se ne miri s time, da postoji takav grešnik, koji bi za njega bio zauvijek izgubljen slučaj. Kao u prispodobi o pastiru koji je izgubio jednu ovcu pa ostavlja oni devedeset i devet i neumorno ju traži dok je ne nađe (usp. Lk 15,3-7), ili o ženi koja je izgubila jednu drahmu pa se ne smiruje dok ju ne nađe (usp. Lk 15,8-10), Isus u ovom slučaju privremeno ostavlja mnoštvo i ide za onim tko je najviše izgubljen. Naime, jer je spasenje grešnika njegovo posebno poslanje, Isus posvema svjesno stalno zalazi u „loše društvo“. Te upravo tako treba razumjeti Isusove riječi: „Danas je došlo spasenje ovoj kući“ (Lk 19,9), koje je izgovorio, kad je zakoračio preko praga Zakejevih vrata. Ali tek nakon što je Zakej pokazao sklonost za promjenu na bolje, kad je kazao: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko“ (Lk 19,8).
Velika je to pouka, poruka i još više utjeha svima nama. Jer u svakomu od nas krije se neka vrsta „zakeja“.
II.
Ime „Krist“ znači „posvećen Bogu“, darovan Bogu, poslanik Božji, i Njegovo se zvanje sastojalo u objavljivanju dobrote, milosrđa i čudesa Božjih ljudima. Naše pak ime „kršćani“ znači „kristovi“. A veliki učitelji kršćanske duhovnosti to ime tumače ne samo u jezičnom značenju kao izvedenicu od imena Krist, kojom bi se nazivala jedna statična društvena vjerska grupa, nego prvenstveno kao djelovanje, kao aktivno poistovjećivanje pojedinaca i cijele grupe s Kristovima sadržajem i načinom u zvanju i vršenju poslanja.
Osim po imenu, kršćani su stvarno Kristovi, kad svojim životom objavljuju slavu Božju, kad su mu zahvalni za sve blagoslove, kad su svjedoci i tvorci dobrote u ovomu svijetu, kad se trude oko sloge i napretka među ljudima, kad štite dostojanstvo čovjeka i svih Božjih stvorenja, kad su solidarni s onima koji su u potrebi, kad navješćuju spasenje ljudi. Kršćanin proslavlja Krista navješćivanjem poruke Božje, osobnom i zajedničkom molitvom, svojim životom, savjesnim obavljanjem svoje službe, vršenjem obveza prema društvu, načinom razmišljanja i djelovanjem. Njegovo je poslanje, čast i identitet biti produljenje i nastavak Kristova djelovanja te štititi i izgrađivati svoju osobnu duhovnu slobodu i jačati onu društvenu za sve ljude.
„Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“, piše apostol Pavao zajednici prvih kršćana (Gal 5,1). To je misao Svetoga Pisma, koja je uvijek suvremena kao vrednota, podsjetnik i opomena. Dȁ, svojim djelom otkupljenja od grijeha Krist nas je za slobodu duhovno oslobodio. Darovao nam je tu slobodu i očekuje naš odgovoran odnos prema njoj. Naime, odgovornost je konstitutivna oznaka svake slobode, pa i duhovne. Ona je njezina bitna oznaka, a naša velika i teška obveza. Odgovornost za slobodu i u slobodi, mjesto je i način ostvarenja sreće na ovoj zemlji, ali i jedini put prema vječnoj radosti.
Okupili smo se na molitvu u slobodi, za koju zahvaljujemo ponajviše braniteljima. I molimo milosrdnoga Gospodina Boga, da bude milostiv prema svima, koji su poginuli ili na neki drugi način prerano završili ovozemaljski život. Neka ih sve uskrsnuli Krist nagradi životom zauvijek, a njihovim obiteljima i prijateljima izražavamo ljudsku solidarnost, kršćansku blizinu i molitvu.
Hvala ti, Gospodine Bože, za mir koji uživamo! I neka traje zauvijek! To poručuju posebice, koji imaju iskustvo gubitka drage osobe ili prijatelja, siročad, supruge i majke u crnom, oni koji su ostali bez dijelova vlastitoga tijela, oni koji su vidjeli strahote razaranja. Oni najbolje znaju koliko mnogo znače mir i sloboda i koliko je važna molitva: Nikada više rata! (papa Franjo). To je žarka molitva i svih nas.
Danas Kupres vapi i poručuje: Nikada više rata! Mir i sloboda naša je posveta, a oprost i molitva naša osveta. Jer to što smo „kristovi“ imenom, kao sluge slobode želimo pokazati djelom. U tom smislu, neka danas bude ponovljen također nauk Katoličke Crkve, da i „oni koji, služeći domovini, vrše vojničku dužnost, neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda i, ako ispravno vrše tu dužnost, istinski doprinose učvršćenju mira“ (Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 79).
III.
Odgovorno ponašanje u slobodi ponekada je čak zahtjevnije od same borbe za slobodu. Stoga misao o pozivu na odgovornost ponavljamo s Kupresa danas, kada sa zahvalnošću obilježavamo četvrt stoljeća od oslobođenja ovoga kraja.
Pokojni branitelji, kad bi mogli govoriti, sigurno bi poručili, da su poštenje, rad i rađanje druga imena za današnju borbu i odgovornost za Kupres, za sve ostale krajeve i za sve ljude, koji u njima žive. Oni bi se sigurno složili s tvrdnjom, da su danas najbolje „oružje“ za izgradnju slobode, koju su nam oni ostavili: brojna radna mjesta, novi pogoni i poduzeća, razvitak, prestanak rada „na crno“ i gaženja drugih prava radnika, poštene i redovite plaće, prestanak korupcije i nepotizma kao raširenoga načina funkcioniranja društva, etika i moral u prosvjeti i zdravstvu, briga za opće dobro i slogu, politika u službi čovjeka, fizička i pravna sigurnost, poštivanje prava i dostojanstva svakoga čovjeka i naroda, zaštita majke i djeteta, izgradnja povjerenja, brojna vjenčanja i iznad svega pune kolijevke, sretna obitelj, radostan dom i slobodan narod.
Sve su to naše obveze, naš ispit savjesti, naši zavjeti i naše molitve, koje neka, po zagovoru Svete Obitelji, kojoj je posvećena ova crkva, usliša i blagoslovi milosrdni Gospodin. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
