Službeni proces za Petrovu beatifikaciju počeo je u Sarajevu 1938. i potom se nastavio u Rimu. Mnogi su mu se katolici i muslimani molili. Barbarićevu zagovoru pripisuje se niz ozdravljenja, a najpoznatiji su slučajevi mladog slijepog Travničanina, koji je nakon molitve progledao, te ozdravljenje jednog dječaka iz Splita od atrofije mozga i cerebralne paralize. A vjernici tvrde kako su to tek neka u nizu čudesa koja su se dogodila nakon molitve tom mladiću. Do kraja 1945. registrirano je više od 1600 primljenih uslišanja. Ako neko od njih bude proglašeno čudom, Petar će biti prvi blaženik iz Hercegovine. Bilo bi to priznanje stotinama njezinih svećenika i vjernika koji su tijekom povijesti životom platili svoju odanost Crkvi. Poput Petrova brata kojega su partizani 1945. ubili u Širokom Brijegu. Inače, za njega i još 65 hercegovačkih franjevaca, žrtava komunističkih zločina, vodi se proces beatifikacije, što znači da bi dvojica braće u budućnosti mogla postati blaženima.
Svi vjeruju kako će Petar prije njih biti nadodan popisu hrvatskih blaženika na kojemu su Augustin Kažotić, Jakov Zadranin, Gracija iz Mula, Ozana Kotorska, Alojzije Stepinac, Ivan Merz, Marija Petković, Miroslav Bulešić, Anton Durković, Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić, Drinske mučenice. A nakon toga i hrvatskih svetaca uz Nikolu Tavelića, Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina.
Kada je pokrenut postupak za proglašenje blaženim Petra Barbarića, odlučeno je da se iskopaju njegovi zemni ostaci. Iako je lijes bio u zemlji 38 godina, potpuno je sačuvan, a njegovo neraspadnuto tijelo preneseno je u kriptu sjemenišne crkve. Sredinom prošlog stoljeća komunisti su oduzeli zgradu Sjemeništa i u njoj su ga zazidali u nepristupačnu dijelu podruma. Mislili su da će tako zaustaviti okupljanje i molitvu na njegovu grobu pa su proširili lažnu vijest da su tijelo bacili u rijeku Lašvu. Kada je 1998. dio zgrade Sjemeništa vraćen isusovcima, počelo se s uređivanjem i tijelo je čudesno pronađeno.
U Travniku je Barbarićev grob, a u Klobuku (Ljubuški) njegov spomen-dom. Zapravo, u selu Šiljevište. Stanko, unuk Petrova brata, inače uspješni poslovni čovjek, obnovio je Petrovu rodnu kuću. Izgradio je molitveni centar unutar kojeg je crkvica i još niz popratnih lijepo uređenih objekata. Kupio je brojne okolne parcele na kojima rade sjemeništarci. Sve je to preuredio i objedinio u jedinstveni prekrasni kompleks skladno ukomponiran u hercegovački krš. Prije svoje smrti cjelokupno imanje darovao je travničkom Sjemeništu, odnosno Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi Petrovo rodno Šiljevište bilo u zajedničkoj upravi s onom u Travniku. Isusovci ga namjeravaju pretvoriti u mjesto hodočašća i turističkih posjeta, ali i odmora, održavanja seminara i posebnih duhovnih programa. Svi koji tamo dođu, uvjerit će se i u čudo Stankove ljudske velikodušnosti.
Petar je živio u Klobuku do svoje petnaeste godine, školovao se, čuvao ovce i radio kao trgovački pomoćnik. Nakon što se odlučio na svećenički poziv, uputio se na konju u daleki Travnik. Tradicionalni obiteljski odgoj i travničko Sjemenište učinili su ga slugom Božjim još za života. Petrov otac Ante bio je subaša, upravitelj imanja turskog bega Kapetanovića, koji je stolovao u Vitini, tako da je Petar od svoga djetinjstva upoznavao muslimane i njihove običaje te stekao poštovanje prema drugim vjerama i narodima. Inače, zbog toga svi vjeruju kako će Crkva proglasiti blaženim ovog Hercegovca koji je kao sjemeništarac službovao u Bosni.
Stoljeće kasnije Crkva svoje najodraslije svećenike iz Hercegovine šalje u Bosnu i Hrvatsku. Tomo Vukšić na čelu je Vrhbosanske nadbiskupije, Želimir Puljić Splitsko-makarske, Ivan Štironja Porečko-pulske, Dražen Kutleša Zagrebačke. Svi oni dio su katoličkog svećeničkog bogatstva svih Hrvata i Vatikana. Kao što časni sluga Božji Petar Barbarić pripada i Hercegovini i Bosni. Jednako kao Kutleša i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
