Iako je Hercegovina vinska regija, mladi se ne žele baviti vinogradarstvom

Sigurno i u zapadnoj Hercegovini ima barem 50 posto zemlje za saditi. Sad se procjenjuje da imamo oko tri tisuće zasađenih hektara, a možemo saditi po pravilima Europske unije, kako nam dopušta sporazum koji smo potpisali u Bruxellesu, deset tisuća hektara.

Prednost je što je zemlja dobro ispitana, zna se koje sorte daju dobar rezultat. Staro smo vinogorje, imamo autohtone sorte koje su jako dobre na našem kamenom tlu, kao što je žilavka, domaću sortu vranac ili u zapadnom dijelu Hercegovine blatinu i trnjak, ali i neke svjetske sorte koje daju odlične rezultate kao što su merlot, cabernet sauvignon, sirah, ali i odomaćene sorte koje smo i ovdje sadili – malvaziju dubrovačku, tamjaniku ili u zapadnom dijelu Hercegovine pošip.

One su se pokazale vrlo dobrima u nekoliko berbi koliko smo imali. Imamo ispitano zemljište, što je velika prednost u odnosu na neke regije gdje se nije ništa sadilo, tako da naši budući vinogradari neće morati lutati. Što se tiče nedostataka, sigurno da nedostaje više poticaja malim proizvođačima. Jako bi značilo da se podizanje vinograda dijelom subvencionira i da se na taj način pomogne, pogotovo jer se radi o višegodišnjem zasadu, tri godine treba čekati na prvi rod kako bi stigao bilo kakav rezultat i investicija se počela vraćati, rekao je Vukoje za Večernji list.

Jasno, potencijala je puno, ali vinograda i radnika sve je manje. Ante Tonćo Grubišić iz Gruda, koji je desetljećima uspješan u vinogradarstvu i drži predavanja kao stručni suradnik tvrtke Chromos Agro, ističe susjedni Imotski koji je nekad imao zasađenih tisuću i pol hektara vinove loze, a sad je došao na 280.

Kada dođemo na vinogradarski ili maslinarski skup, rijetkost je vidjeti mlađe od 50 godina, da ne govorim o još mlađima. Većinom su to ljudi iznad 60 godina, naveo je.

Nažalost, loza je osjetljiva, zahtijeva cjelogodišnji rad i borbu protiv bolesti, pa je možda i to razlog odustajanja.

Ako previše gnojite svoj vinograd, onda se bolest crne pjegavosti pogoršava. Bakreni preparati se koriste u suzbijanju, ali je došlo do smanjenja njihova korištenja. Zašto? To je teško reći. I osjetljivost sorte jedan je od uvjeta za infekciju.

Kad režete lozu, dolazi do sve većeg izduživanja. Ako je odrežete pri dnu, od toga pupa više nema ništa jer zakržlja i pocrni. Zbog bolesti dolazi do pucanja i jednostavno pocrni, osuši se kompletan list. Ako režete takvu lozu, nije problem za ovu godinu. Postaje problem za iduću. Preventivna mjera je sadnja zdravog sadnog materijala, savjetuje među ostalim.

Pojavila se i ESCA, bolest loze kojoj se do prije 15 godina nije pridavalo značenje, međutim, 80-ih godina počelo je njezino širenje u Francuskoj pa u Italiji, a danas u Dalmatinskom zaleđu ima i do 25 zaraženih trsova. Prenosi se zaraženim sadnim materijalnom, rezidbom, ostacima zaraženih čokota, stoga je važno saditi zdravu lozu.

Grubišić je govorio i o globalnoj karti koja predviđa da će loza izumrijeti za stotinjak godina, piše Večernji list.

Globalno zatopljenje je veliko te se granice pomiču. Južnije loza sve teže podnosi ova ljeta. Zbog sušnih godina suše se loze, kazao je za Večernji list i podsjetio na vinarstvo u Tomislavgradu pa u Žepču, gdje je klima hladnija, međutim, i tu ona ublažava, što potvrđuje i bavljenje vinogradarstvom.

Dok još imamo vinograde i vrhunska vina, odnosno dok ih klima nije zaustavila u razvoju, važno ih je održavati i sačuvati što boljima i kvalitetnijima.