Od duhana smo nekad gradili kuće i kupovali aute

Posla je puno, a rok im je, okvirno, do devet ujutro jer vrućine tada postaju nesnosne. Razbudili su se, već zbijaju šale, jer iz kreveta su skočili već u 3.15.

Nisam ni spavao, iskreno će najmlađi među njima, 18-godišnji Antonio.

Iz grada ravno u duhan!, zadirkuju ga starije kolegice.

Tako je uvijek, duhan se rano bere, smješka se vlasnik Ivica Pavin, koji je u 36 godina uzgajivačkog staža već navikao na takav radni raspored.

Mladom Antoniju prva je to sezona u duhanu i prilika da si taj učenik četvrtog razreda ekonomske škole zaradi džeparac. Zadužen je za nošenje listova od berača do prikolice, gdje ih dvojica muškaraca slažu u rame. Iskusnije beračice doslovce jure redovima.

Beru se po tri lista, ona zrela, žuta, pojašnjava nam radnica Mara Pleša.

Berba do listopada

Ne dopiru glasovi samo s ove njive – berači ćaskaju i traktori zuje po cijelom Bakiću i susjednom Josipovu. Jer, u Virovitičko-podravskoj županiji najveće su plantaže te biljke u Hrvatskoj – ondje raste čak 90 posto sveg hrvatskog duhana, a ove sezone zasađen je na 4500 hektara. Ostalo stasa u đakovačkom i kutjevačkom kraju.

Dok trgaju dozrele žute listove, poljoprivrednicima ne silazi osmijeh s lica – dobra je ovo godina. Sela u koja smo se zaputili u berbu praktički žive od duhana. Dvadesetak je uzgajivača, broje nam, samo u Bakiću.

Tajna je u pjeskovitu tlu. Baš zbog takvog tla, kod nas ne uspijevaju ratarske kulture – u najboljim godinama, nama je urod žitarica kao u Osijeku i Baranji u najgorim sezonama. Na jutru kukuruza, primjerice, ne možemo proizvesti više od pet-šest tona, a njima je normalan urod 11, 12 pa i 13 tona. Ratarenjem, dakle, ne možemo parirati. A netko se u Bakiću 60-ih godina sjetio da bi valjalo pokušati uzgajati duhan, i kada su probali, nisu više odustali – rezimira Pavin.

Ne vrijedi lagati da je neisplativ, ne bismo ga onda ni sadili. Sagradili smo si svi kuće od duhana i djecu othranili, kaže taj 59-godišnjak.

Supružnici Jasna i Ivica Pavin bili su zaposleni u tvrtki Klasje – ona je radila u laboratoriju, a on u sjemenarstvu, piše Večernji.hr.

Duhan smo oduvijek sadili, uz posao, ali punili smo samo jednu sušaru. Tvrtka se raspala 2003., oboje smo ostali bez posla, a sin i kći taman su bili na fakultetu u Osijeku. Morali smo povećati proizvodnju i tako smo se posvetili duhanu. Sadio sam svojedobno i desetak hektara, ali zub vremena me načeo pa sam zbog zdravlja smanjio proizvodnju na sedam hektara. I ne samo zbog toga: radnike ne možemo naći ni da ih suhim zlatom platimo, napominje naš sugovornik.

Zatekli smo ih u trećoj berbi na istome polju, a očekuju ih još četiri.

Najgore je prošlo. U podbiru i nadbiru, naime, imamo dodatni posao – oprašivanje listova, čišćenje od prašine, jer su donji listovi puni pijeska. Uguši nas to! Treća je berba već gospodski posao, pojašnjava.

Svaka normalno razvijena biljka ima od 18 do 24 lista, kad je “ošišaju”, odnosno odrežu cvijet i tretiraju protiv zaperaka. Pravila im propisuju otkupljivači – izbor je nekada bio slobodniji, kidalo se u jednom navratu i po pet-šest listova sa stabljike, no danas su to tri lista po svakoj inserciji, odnosno branju. A branja je sedam – podbir, nadbir, donja sredina, sredina, gornja sredina, podvršak i vrh.

To nam povećava posao i troškove, pogotovo danas kada je užasno teško naći radnike, dodaje.

Berba je počela prije tri tjedna, a trajat će do sredine listopada. Znatno je to kasnije nego inače.

Ekstremne smo probleme imali pri sadnji, bilo je toliko kiše da nismo mogli prići polju. Stavljamo ga u zemlju obično 1. svibnja, a ove godine smo prve flance posadili tek 25. svibnja, i to nasilu. Kasnili smo tri tjedna, tako da je i berba kasnila. Trebao sam dosad osušiti 12 sušara, a punim tek osmu. Bude li ranog mraza, stradali smo! Jer, duhan se bere dok ga ima i dok ne bude mraza, kazuje taj poljoprivrednik.

Već u 7.20 cestom od Josipova prema Bakiću kolone traktora voze krcate prikolice duhana u sušare. Berba je svuda u punom jeku. Pavinovi radnici završavaju posao na josipovačkom polju pa se sele u Slatinu. Ne smiju izgubiti utrku sa suncem. Jer, kad upekne, živa u termometru premaši i 35 stupnjeva.

Što se mora, mora se, ali teško je!, iskren je već spomenuti Antonio. U duhanu ne planira provesti život, to mu je samo prilika da zaradi koju kunu. Čeka ga još jedna godina srednje škole pa će na studij za fizioterapeuta.

Mara Pleša se ne žali.

Moramo biti nasmijani, da možemo lakše raditi. Ne trebaju nam onda ni kava ni rakija, šali se. Bočica rakije ipak kruži poljem, a nude je i nama.

Malo gucnite pa nam pomozite brati, šale se.

Drž’te se zubima, sad ću po gasu!, zadirkuje ih vozač traktora.

Prirodno sam takav, čim ustanem ujutro, pjevam!, objašnjava nam traktorist kako može biti dobre volje nakon ustajanja u tri sata u noći. Iz traktorske kabine, s radijske postaje, “oru” Majke i “Teške boje”.

Nisam nikada uzgajao duhan, gradsko sam dijete, iz Slatine. Gazdin je traktor, ja vozim, nosim duhan na prikolicu i stavljam u rame. Nije mi to profesija, zidar sam. Ima posla u mojoj struci, mogao bih dan i noć raditi, samo neću, ne isplati se. Ne da se ne isplati, nego što više imaš novca, više ga potrošiš i opet nemaš, razmišlja on naglas dok kotači traktora “kolutaju” poljskim putem. I kao traktorist je tražen.

Manjak radne snage diktira i dnevnicu, a ona iznosi 200 kuna za prosječno četiri i pol sata posla. Stigli su na polje, ponovimo, u 4.45, a bude li sve po planu, u 9 bi sati trebali parkirati krcatu traktorsku prikolicu u dvorište.

Ubija nas rano dizanje, komaraca u zoru ima za poludjeti. Ali duhan je ove godine odličan, krupan, pa ide brzo, ističu radnici.

Svaka berba, od njih ukupno sedam, Ivicu Pavina stoji 2200 do 2500 kuna, ovisno o cijeni prijevoza.

Isplativije od pšenice
Kada ga dovezu s polja, muškarci duhan slažu u sušare, a za žene je to kraj posla – odmaraju se uz kavu i kolače. Dočekuje ih 57-godišnja Jasna Pavin. I njoj je “dan” počeo u 3.15. Iako nije bila na polju, nije mirovala. U 7 ujutro kuhinjom se već širio miris svježe pečenih kiflica, mekanih kao duša.

Pošteđena sam berbe jer sam u ožujku operirala koljeno, napominje ona.

Kada su dobili otkaz u Klasju, iz Slatine su se preselili u Bakić, obnovili kućunjezinih roditelja, a duhan se u takvoj situaciji činio kao spas.

Dobro da smo već imali jednu sušaru, pa smo je proširili i sagradili još jednu, priča Jasna jureći dvorištem i poslužujući nadničare.

Nizati listove duhana u vijence odavno se prestalo, još su 1984. kupili malu sušaru.

S 42 rame duhana, tada smo gradili kuće i kupovali aute, a sad to ne možemo ni sa 156 rama, imamo tek toliko da živimo, uspoređuju supružnici.

Duhan u sušari ostaje 120 sati.

Ložili smo nekad ugljen cijelu noć i dan. Danas se suši na plin, temperatura je 78 stupnjeva. Mora biti nabijen, jer zrak inače prolazi pa se ne može osušiti, pokazuju nam.

Slijedi vlaženje – voda se spoji na sušaru i “tuče” na topli plamenik, stvara se tako para koja vlaži osušene listove. Traje to od tri do deset sati, ovisno o kvaliteti duhana. Spreman je, potom, za pakiranje i predaju otkupljivaču.

Za duhan su vezani od Josipova, 19. ožujka, pa sve do kraja studenoga. Kad je dobra godina, kao ova, urod im je 2,5 tona po hektaru. Zbog ekstremne suše i leda sredinom kolovoza koji ga je dokrajčio, duhan je lani podbacio – izvagali su samo 1700 kilograma.

Kad ti 800 kilograma nedostaje, nikakvo ti osiguranje to ne može nadoknaditi, ističu.

Da nam država ukine 5,25 kuna poticaja po kilogramu, koliko imamo, bili bismo gotovi. Za prve dvije berbe ne možemo postići otkupnu cijenu od 10 kuna, s poticajem. Takvog duhana, podbira, vadim oko 400 kilograma suhog, to je 4000 kuna. A radnike sam platio 2200, plin 1500 i struju 300 do 400 kuna. Znači, već sam u minusu. Nama tek sada počinje berba, ovo je novac, gdje vadim najmanje 700 kilograma duhana, a otkupna cijena više nije 10, već se diže na 15 ili 17 kuna, računa Ivica Pavin. Duhan je rangiran u šest klasa.

Nas zanimaju druga, treća i četvrta klasa. Prvu ti neće dati da imaš zlatni duhan, a toliko su fer da nas ne guraju u petu i šestu jer na te klase nema poticaja. Cijena duhana treće klase je 11 kuna, na to se dodaje državni poticaj od 5,25 kuna te dvije kune tvorničke premije. Ukupno je to oko 18 kuna po kilogramu. Isplativije je od pšenice i kukuruza, od kojih ne bismo mogli živjeti, iznosi. Žile duhana koriste se, zanimljivo je, u farmaceutskoj industriji.

Uzgajivača sve manje

Ivica Pavin nije pušač. Nekada je, prikazuje, “jeo” duhan, no uspio je prestati pušiti.

Obrađuje ukupno 15,5 hektara zemlje, od kojih je gotovo polovica pod duhanom. Uzgaja još i uljanu repicu. Duhan s virovitičko-podravskih polja posljednjih godina izgurava kamilica, po kojoj je taj kraj ne samo u hrvatskom nego i u svjetskom vrhu. Sadio ju je i Pavin, uz duhan.

Sve su to kulture za koje vam treba veća površina. Tko ima hektara, taj će preživjeti, a najveći je problem u našem kraju što zemlje nema, govori on, misleći na državnu zemlju koja se daje u zakup.

Bez obzira na tradiciju uzgoja duhana, od kojih mještani pristojno žive, Bakić se polako ipak prazni. Dosta je praznih kuća, vidi se već letimično, na prodaju.

Kad moja generacija klekne, gotovo je… Fizički, već bih sada morao prestati raditi, a voljno, još bih deset godina sadio. Sin Matija vozač je hitne pomoći u Orahovici, kći Martina zaposlena je u Virovitičko-podravskoj županiji. Pomognu nam, ali njih duhan ne zanima, pa nas neće naslijediti, zaključuje Ivica Pavin.