Putevima stočara s planina na jug Hercegovine: Uz gangu i prašinu žedne ovce zaborave na vodu

Pod „jeseništem“ se podrazumijeva boravak ovaca na sezonskoj ispaši i tijekom listopada, dok se ljetnom ispašom smatra boravak do Svetog Mihovila (29. rujna). Nekada su to bili pravi konvoji, jer bi silasci stada trajali po sedam i više dana. Međutim, promjena načina života, urbanizacija i motorizacija učinili su svoje. Ovaca je sve manje, prometnice kuda su nekada putovala stada pretvorile su se u šorove, a o broju automobila da se i ne govori. To su i razlozi da se danas ovce prevoze uglavnom kamionima, samo rijetki poput Mire Banožića, planištaka sa Svinjače, pješice zgoni stado sa planine.

   Miro to može zahvaljujući podršci snahe Matije koju nakon mirovine zarađene u Austriji ne napušta elanza poslom iz djetinjstva, te njezinih kolega iz HKUD „Hercegovac“Široki Brijeg – Domagoja Karačića, Ivana Baraća, Ivana Grbešića i Roberta - Robe Vuletića. Tu je i brat Mile koji po potrebi u prvoj trećini puta ozlijeđene ili iznemogle ovce, vozi u prikolici „terenca“. Ove jeseni za to na veliko Mirino zadovoljstvo, nije bilo potrebe. Putovanje je trajalo dva dana, dok su se ovce lučile, treći dan.

   Toponimiju puta utvrdili smo uz pomoć planištaka Mire i goniča na tom putu. Sa Svinjače – općina Tomislavgrad, stado je krenulo u pet sati ujutro, nakon prelaska prostranog polja putovanje je nastavljeno kroz šumu Mučinovac, iznad Svinjače, općina Posušje, slijedio je silazak na prometnicu Rakitno–Blidinje. Poslije dijela asfaltne rute put je vodio 'priko Klanca' na Rosne poljane ili Rosulje, slijedili su Crnački gozd područje Širokog Brijega, pa Bandurica, zatim Crnački Dabio, Misirada, Prženuša, Rodina, Crnač odakle su se goniči i stado spustili u Dobrkovića na konak. Naporan je to put za životinje, jer cijelim putem pri temperaturi od 9 stupnjeva na polasku i ljetnih 24 veći dio rute, za stoku nije bilo vode što se posebice osjetilo na mladom tornjaku Šari koji je našavši na vodu zalegao pred jednom od kuća u Crnču, pa je slijedila potraga. Drugo jutro stado i goniči iz Dobrkovića krenuli su preko Trna i Zavoznika na Čerigaj, zatim su slijedili Podglavica, Rasno, Kosmaj, Grljevići – područje Ljubuškog, te Brljica gdje su se ovce treće jutro lučile. Termin 'lučenje' podrazumijeva da vlasnici ovaca koje zovu pobočari ili jednostavno ovčari, iz stada izdvajaju svoje ovce i gone kućama.

 „Ovo je sedma godina kako pomažemo goniti ovce. Počelo je spontano, gospođa Matija članica našeg društva je rekla da sutra ne može doći na probu jer će goniti ovce. Šta kako i mi joj se odlučimo pridružiti. Sad smo veterani u ovom poslu, znamo kako reagirati kad naiđu auta, kad se ovce uplaše… Jest da smo puni prašine idući makadamom, ali u cjelini je to jedno lijepo iskustvo“, vele Domagoj Karačić i Ivan Barać, dok je vrsnom mladom gangaču Ivanu Grbešiću, bilo prvo putovanje.

   „Zanimljivo je, neće mi biti ovo posljednje gonjenje. Put je zahtjevan, ove godine je bila sparina, a kolege s više iskustva kažu da ih je od početka do kraja znala pratiti i kiša. Ako bude stada eto me i iduće godine“.

   Da ovce putuju što se kaže na starinski način uz gangu, uz pomoć mladih kolega brinula se gospođa Matija, mada umirovljenica gazila je na čelu pred stadom nizala tipično čobanske, primjerice, „Ovce moje hajdete polako za vama je čobanče nejako“, ili Ovce moje 'ko će vas čuvati, mene moji riješili udati“…

   „Ovo nije kruh sa sedam nego s deset kora“, naglašava gospođa Matija, te dodaje, „ali tko voli i hoće čuvati ovce na planini i goniti ih pješice, svašta podnese. Jedne godine krenula sam ovce goniti u obući koja nije za ovog posla, kiša usula, kasnije mi spali svi nokti s nogu. Danas je dobro, kao 'dite i curetak' čuvala sam ovce po Svinjači i Štitaru, onda se u 21 godini udala otišla u Austriju, zaradila mirovinu i nastavila hodati za ovcama, ha, ha, ha…“

   U Dobrkovićima stado je u tor spratio Robo, a zatim je slijedila okrepa koju je pripremila obitelj Vuletić, prepričavanje dogodovština s prethodnih tura, šale, a ujutro opet put pod noge umorne ovce i goniči do Brljice, gdje su se ovce lučile. To je već odgovoran posao, jer svaki pobočar očekuje točno svoju ovcu. Neki ih prepoznaju po izgledu, drugi po biljegu na ušima, a treći po boji kojom je vuna bojana prilikom odlaska u planinu. Na kraju polugodišnjeg posla planištak Miro, koji pola godine živi u Sesvetama kraj Zagreba, a drugu polovinu upražnjava posao svojih predaka sumirajući sezonu reče:

   „Umoran sam od puta i posla oko lučenja, ali vrlo zadovoljan. Vratio sam sve do jednu preuzetu ovcu i dotjerao još devetoro janjaca, neke su se gore ojanjile. Ovce u planinu gonim kamionom, ali odozgo iz već 25 godina vraćam pješice. To je najteži dio posla. Na sreću nikada u putu nisam imao gubitaka, a bilo je svašta, od ovaca koje se razbole, koje se u putu ojanje, pa do kiše koja me jedne godine pratila tri dana. Tu je onda bojazan da ovce stradaju od vozila…“ Na kraju Miro reče da je ovo zadnja godina do ovce tjera pješice, ubuduće će kaže kamionom, ali tko zna jer ima raspoloženih da u tom tradicijskom poslu sudjeluju od umirovljenika, profesora, pa do novinara.

   Moramo dodati da je ponašanje vozača putem kojim su ovce prošle bilo za čistu peticu. Bili su strpljivi, uviđavni i odgovorni, dok su stadu kroz naselja otpozdravlja djeca i stariji…