Hoće li čuveni hercegovački duhan ostati samo sjećanje?

Od ranije je na toj listi hercegovački med, cazinski meda od kestena i romanijski skorup-kajmak.

“Značajno je zaštititi svoj proizvod jer u konačnici to je ono što mi zovemo dodana vrijednost koja sutra daje prednost na tržištu”, izjavio je Josip Merdžo, direktor Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine u povodu obilježavanja Svjetskog dana intelektualnog vlasništva.

Zaštitom hercegovačkog duhana oznakom geografskog porijekla štiti se njegova autohtonost i vrijednost, što može biti temelj buduće uloge hercegovačkog duhana u razvoju i promociji Hercegovine i jednim dijelom prilika za revitalizaciju prostora na kojem se uzgajala ova kultura, navodi balkans.aljazeera.net.

Nositelj prava na ime porijekla je udruženje “Duvan Hercegovački Ravnjak” iz Gruda.

Duhan, od kojega se sitnim rezanjem pravi poznata “škija” za pušenje, proizvodi se na području Hercegovine od 17. stoljeća. Uzgoj duhana se širio dolinom Neretve, a povoljne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina u pogodovale njegovom širenju.

Austrougarska vlast je prepoznala ekonomski značaj uzgoja duhana pa je uložila mnogo u povećanje njegova uzgoja što im je donijelo velike prihode u državni proračun.

S obzirom da uzgoj duhana u Hercegovini već godinama predstavlja izuzetak, otkupne stanice su davno zatvorene, a crno tržište dominira postavlja se pitanje da li je ova odluka zakasnila.

Zadnja najava iz Federalne vlade da u pripremu ide zakon o strožijoj kontroli pušenja u restoranima i na javnim površinama dodatno dovodi u pitanje proizvodnju domaćeg duhana.
Duhanski institut u Mostaru

Duhan je kroz historiju za Hercegovinu bio jedna od najvažnijih poljoprivrednih kultura, izvor finansija, odgojni mehanizam za razvoj radnih navika kod mladih i temelj razvoja poljoprivrednih nauka kroz djelovanje Duhanskog instituta.

„U godinama nakon Drugog svjetskog rata proizvodnja duhana na području Makedonije i Srbije razvijala se znatno brže nego proizvodnja hercegovačkog duhana, ne samo po ukupnom opsegu proizvodnje već i prinosu po jedinici površine, a i po kvaliteti. Budući da je duhan u to vrijeme bio najvažnija poljoprivredna kultura Hercegovine, a za neka područja i najvažnija gospodarska djelatnost, smanjivanje proizvodnje veoma nepovoljno se odražavalo na ukupni gospodarski razvoj Hercegovine. Jedan od razloga zaostajanja je i nedovoljna primjena znanosti i struke u praksi. Bio je to još jedan dodatni motiv da se realizira ideja o osnivanju instituta za duhan na proizvodnom području hercegovačkog tipa duhana“, kaže za Al Jazeeru Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar.

Inicijativa za osnivanje instituta pokrenuta je u duhanskim krugovima Hercegovine i upućena Vladi Bosne i Hercegovine. Prihvaćajući pokrenutu inicijativu Predsjednik Vlade NR BiH pod Vlad. Br. 750 od 17. 09. 1952. godine donio je rješenje o osnivanju Duhanskog instituta u Mostaru.

„Budući da na Jadranskom proizvodnom području postoje isti ili približno isti prirodni uvjeti, Privredni savjet NR BiH je u tom kontekstu predložio privrednim savjetima NR Hrvatske i NR Crne Gore da se za ovo područje osnuje jedan institut sa sjedištem u Mostaru. Savjet NR Hrvatske se u načelu suglasio s ovim prijedlogom, ali je predložio da već osnovani Duhanski laboratorij i nadalje ostane u Zagrebu, a bio bi u sastavu novog instituta. Privredni savjet NR Crne Gore također se složio s ovim prijedlogom. Međutim do stvarne realizacije formiranja jednog instituta za cijelo Jadransko proizvodno područje na koncu nije došlo“, dodaje Ivanković.

Duhanski institut u Mostaru službeno postao institucija za duhanska istraživanja na području Bosne i Hercegovine, ali to nije bila prepreka za saradnju sa proizvođačima u Dalmaciji i Crnoj Gori.

„Institut je u svom radu ostvarivao punu suradnju sa svim poduzećima za proizvodnju, otkup i obradu duhana na području Dalmacije i Crne Gore. Duhanski institut Zagreb u svom se radu bavio samo krupnolisnim duhanima u Podravini i Slavoniji, a duhanska poduzeća u Crnoj Gori su se stručno oslanjala uglavnom na Duhanski institut u Mostaru“, pojašnjava Ivanković.

U trenutku osnivanja Duhanskog instituta u Mostaru, u Bosni i Hercegovine djelovale su tri tvornice cigareta: u Banja Luci, Mostaru i Sarajevu.

„U isto vrijeme je bilo 11 poduzeća za proizvodnju, otkup i obradu duhana, od toga osam u Hercegovini i tri u Bosni. U Hercegovini su djelovala poduzeća u Čapljini, Grudama, Ljubinju, Ljubuškom, Mostaru, Stocu, Širokom Brijegu i Trebinju; poduzeće u Čitluku osnovano je 1960, a poduzeće u Posušju radilo je od 1958. do 1964. godine. U Bosni su u to vrijeme djelovala poduzeća u Bratuncu, Foči i Orašju; poduzeće u Gradačcu osnovano je 1956. godine, a poduzeće u Foči prestalo je s radom u 1964. godini“, dodaje Ivanković.

Nakon ratnih dešavanja 90-tih godina proizvodnja duhana u Hercegovini nastavljaju padati, zatvaraju se duhanske stanice te Fabrika duhana Mostar prestaje sa radom.

„Poduzeća za otkup duhana postupno prestaju s ugovaranjem proizvodnje i otkupom duhana, a zadnje duhanske stanice koje su zatvorile svoje pogone bile su u Stocu i Ljubinju 2011. odnosno 2013. godine. Proizvodnja u Bosni suočena je s drugim problemom, ekonomskom motivacijom proizvođača. Duhan u Bosni obrađuje se po svjetskim standardima, ima osigurano tržište, tako da nema poteškoća u prodaji. Proizvodnja na ovom području nastavit će se samo ako proizvođači budu u tome vidjeli ekonomsku računicu“, poručuje Ivanković.
Uzgoj duhana kao odgojni mehanizam

Uzgoj duhana u Hercegovini nema ekonomsku opravdanost, a njegovo stavljanje na listu zaštićenih proizvoda otvara mogućnosti zaštite kroz turizam.

„Duhan se u Hercegovini proizvodio na malim parcelama uz staru tehnologiju sušenja na suncu, priprema za otkup što je sve zahtijevalo puno ljudskoga rada. U poslovima oko duhana su bili uključeni svi starosti od 7 do 77 godina. Možemo kazati da imao odgojnu ulogu, jer je kod mladog naraštaja stvarao radne navike. S ekonomske točke gledišta zasigurno nije mogao nositi narasle potrebe koje su opet rezultat razvitka tržišne ekonomije. Narasle potrebe ruralnih područja nije bilo moguće zadovoljiti iz prihoda od otkupa duhana, te je njegov postupni nestanak u poratnim vremenima bio predvidljiv i očekivan. Već 90-tih godina smo započeli proces traženja njegove zamjene drugim poljoprivrednim kulturama koje bi bolje pozicionirale poljoprivredne proizvođače u lancu vrijednosti“, smatra Ivanković.

Proizvodnja duhana u Bosni i Hercegovini je monopol države od 1879 godine, a izgleda da nametanjem akciza država je dovela u pitanje opstanak ove poljoprivredne kulture.

„Država svojom agrarnom i fiskalnom politikom otvara ili zatvara prostor za proizvodnju duhana u Bosni i Hercegovini. Trenutna politika trošarina ne ide na ruku proizvođačima duhana, tvornicama cigareta i trgovcima. Preveliki zahvat države prije svega putom specifične trošarine na duhan i duhanske proizvode, rezultira bijegom potrošača prema alternativnim izvorima dakle prema ‘crnom tržištu’. Stručnjaci procjenjuju da je ilegalno tržište duhanskih proizvoda u BiH preko 50 posto. Podaci pokazuju i kako je ukupni porezni teret (PDV + trošarina) najveći u Bosni i Hercegovini ili čak 12 posto veći od prosjeka svih zemalja iz bližega okruženja“, zaključuje na kraju razgovora Ivanković.