Hercegovinu je nedavno potresla velika tragedija kod Posušja, ali ona, nažalost, nije jedina: Plameni svatovi odnijeli su 29 života

Te tragedije u ne tako davnoj povijesti imale su svoje epohe, od zaborava su ih brižno čuvali hercegovački guslari i usmena predaja koja se prenosila s koljena na koljeno. Brojne obitelji u ovom i prošlom stoljeću bile su zavijene u crno zbog bizarnih nesreća i masovnih stradavanja u kojima su glavu izgubili deseci mladih Hercegovaca.

I nebo je plakalo!

Tragedije nisu štedjele Hercegovinu i Hercegovce pa i ova nedavna kod Posušja u kojoj je stradalo osmero mladića i djevojka.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a sve nesretne su nesretne svaka na svoj način”, rekao je davno Tolstoj.

A sreću osam posuških obitelji prekinula je tragedija u novogodišnjoj noći u naselju Tribistovo gdje se dočekujući novo ljeto ugušila skupina mladih momaka i djevojaka, uglavnom devetnaestogodišnjaka.

Nažalost, posuški kraj i čitava Hercegovina probudili su se u novogodišnjem jutru kao u nekoj noćnoj mori. Ugljikov monoksid, tihi ubojica koji je istjecao iz agregata za struju oduzeo je živote njihovim susjedima i prijateljima, koji su se došli proveseliti u vikendici u mjestu Tribistovo. Tragedija je u crno zavila općinu Posušje, a napose mjesto Rakitno iz kojega je bilo čak šestero stradalih. I nebo je plakalo na zajedničkom ispraćaju mladića i djevojaka, dok su hercegovačkim kamenom odjekivale riječi utjehe mostarskog biskupa dr. Petra Palića upućene ožalošćenim roditeljima, braći, sestrama, susjedima i prijateljima.

Hercegovina kleči i plače za mladim Posušacima, jednako kako je plakala i prije 83 godine za 29 svojih sinova i kćeri, koji su živi izgorjeli u naselju Sretnice kod Mostara. Sam događaj se u narodu zvao sretnička tragedija ili plameni svatovi jer su izgorjeli uzvanici na svadbi seoskog mladića Ivana Rozića.

‘Bio je siromašak’

O događaju koji se zbio 9. veljače 1938. oko 23 sata, i koji je potresao čitavu regiju pisale su sve ondašnje novine, a najiscrpniji izvještaj dao je župnik don Ante Romić pišući mostarskom biskupu:

– Preuzvišeni gospodine! Javljam Vam tužnu vijest s prevelikom boli: U mojoj župi – jučer je bila svadba Ivana Rozića, sina Jurina sa Sretnica. Jedinak u oca od sinova. Bio je siromašak Jure Rozić. Sin mu je bio valjan, mladić dobar, dapače među najboljima, jer se nije čulo da bi on hodao po noćnim sijelima. Svojim marom napravio je ove godine kuću, u prizemlju mu bilo sijeno i grm i odio za ovce. Sprat nije mogao izraditi iznutra, pa su daske na podu bile neprikovane na gredama. Mislio je i to uraditi, jer mu je sve išlo k ruci uz Božji blagoslov. U toj kući bila svadba – piše župnik Romić o tragediji i nastavlja kako se skupilo iz Kruševa i okolnih župa mnoštvo svijeta, s kojim su mladenci imali rodbinskih i prijateljskih veza.

– U punom jeku svadbene svečanosti i radosti jezovito iznenađenje. Netko je primijetio vatru u prizemlju. Upalilo se suho sijeno i grm. Očaj, krik, bijeg. Jedni su bježali na vrata, drugi skakali s prozora. A drugi ugušeni u dimu i izgorjeli u plamenu.

Župnik navodi sve poimence: 15 muških i 14 ženskih osoba. Mladoženja se u tome trenutku našao s mladenkom u dvorištu. Kada je vidio plamen, uletio je u kuću da barem koga spasi. Ali nije iz nje živ izišao – pisao je župnik Romić mostarskom biskupu.

Svi izgorjeli svatovi pokopani su na mjesnom groblju u istu grobnicu.

Utapanje u Jablanici

A sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća čitavu regiju potresla je još jedna tragedija. Čak 36 života ugašeno je pri slijetanju autobusa s ceste u Jablaničko jezero u mjestu Paprasko, pokraj magistralne ceste Sarajevo – Mostar, 6. travnja 1985.

Nesretnih 35 radnika mostarskoga Javnog poduzeća Parkovi, starosti od 20 do 50 godina, iza kojih je ostalo više od 80 maloljetne djece, utopilo se, a tom prilikom smrtno je stradao i jedan električar koji je u trenutku slijetanja autobusa radio na stupu pored jezera. Radnici su se vraćali sa terena svojim kućama na vikend. Kroničari će zapisati da je taj dan bila Velika subota pred Uskrs.

Dva dana kasnije organiziran je zajednički ispraćaj ispred bivše robne kuće HIT u središtu grada na Neretvi, kojemu je nazočilo više od 30.000 građana, a potom su svi pokopani na svojim mjesnim grobljima, i to najviše na području Mostarskoga blata. Hercegovina je i tih dana neutješno plakala…
Ugušili se vojnici

U kronologiju hercegovačkih tragedija može se dodati i ona iz ratnih dana, u Vran planini na predjelu Prkos, nedaleko od Tribistova, na kojoj se u automobilu ugušilo pet vojnika HVO-a i HV-a, koji su pratili generala Janka Bobetka. Tog kobnog 30. ožujka 1995. općinu Tomislavgrad zadesilo je veliko snježno nevrijeme. Planina Vran pokazala je svoje surovo lice… Puhao je jak vjetar brzinom od 120 kilometara na sat stvarajući snježne nanose, koji su zameli kolonu generala Janka Bobetka s pratnjom. Temperatura se spustila na -18 Celzijevih stupnjeva.

Kolona nije mogla dalje, zaustavila se i čekala pomoć punih 36 sati. Za to su vrijeme vozila bila upaljena kako bi se putnici u njima barem malo zagrijali. Međutim, zamrznuo se sustav grijanja u vozilu, te je u njega ulazio ugljen monoksid na kojeg ljudska osjetila ne reagiraju i petorica vojnika su zaspali i više se nisu probudili…