Razgovor s povodom: Ivan Milićević, pčelar iz Posušja, inovator i dobitniku mnogobrojnih priznanja

Poticaj za takvo što bio je pronalazak starog novinskog članka Večernjeg lista iz 2015. godine u kome se piše o dodjeli izvanrednog priznanja u Parizu ovome pčelaru, inače u dva mandata predsjedniku općinske pčelarske udruge „IVA“, kojaokuplja 80-tak posuških pčelara sa njihovih 3.000 košnica.

Naravno kako se razgovor s takvim čovjekom mora započeti s pitanjem o njegovim pčelarskim počecima, odnosno kada, kako i zašto je počeo s pčelarenjem?

-Jednostavno, igrom slučaja. Bilo je to 2010. godine, kada sam kao voditelj općinske službe za razvoj organizirao Školu pčelarstva kao projekt za općine Posušje i Tomislavgrad. Kako sam bio i voditelj samog projekta,prvi sam dolazio u dvoranu za predavanja, a zadnji odlazio iz nje. Bila je to odlična stvar, jako me zainteresirala i ubrzo sam shvatio kako me pčelarenje fenomenalno opušta i oslobađa od stresa.

Je li možda Vaše obrazovanje utjecalo na početke bavljenja pčelarstvom ?

-Ne vjerujem, više je to bilo vezano uz ovo opuštanje i oslobađanje od stresa otkako sam se počeo baviti pčelarstvom. Inače, sam tehničke struke, jer sam završio Srednju strojarsku školu u Mostaru, počeo i uspješno studirati na Strojarskom fakultetu u istom gradu, no rat je sve prekinuo. Moj način razmišljanja i pristupanja rješavanju nekog problema ipak je bio i ostao inženjersko-strojarski.

Moram napomenuti kako sam se još prije rata počeo baviti privatnim poduzetništvom. Proizvodio sam neke stvari koje se mogu podvesti pod proizvodnju autoopreme i imao čak osam zaposlenih. No, i to je rat prekinuo, ali ostala je ta jedna povezanost sa privatnim poduzetništvom koju ću sada pokušati ponovno pokrenuti izradom inovacije o kojoj razgovaramo.

Ozbiljan pčelar sa 29 košnica

I kakav ste trenutačno pčelar, ozbiljan ili…

-Ozbiljan, s 29 košnica. Neka vas ne čudi ovaj naizgled mali broj košnica za ozbiljno bavljenje pčelarstvom. Zapravo, ja nisam i ne želim imati više košnica od tog broja.

Zašto ?

Zato što u većini europskih državi, pa i u nas, postoji nekakvo pravilo kako se poticaji dobivaju za 30 i više košnica, a ne za manje od 30. Zato sam i išao namjerno na 29 košnica, jer nisam htio da mi netko kao voditelju općinske službe za razvoj prigovara za sukob interesa, odnosno zlouporabu položaja. Do prije dvije godine, do 2018. godine, sam bio voditelj te službe, sada više ne, iako i dalje radim u njoj.

Inače, živim sa obitelji u mjestu Broćanac i otac sam sedmero djecei što je vrlo bitno, stacionarni sam pčelar. Ne selim svoje pčele, jer nemam ni prostora, ni uvjeta, ni vremena, ni mogućnosti buti seleći pčelar. I kako ne selim pčele, dobio sam više mogućnosti za popravljanje uvjeta za pčelarenje.

Problem nekvalitetnih satnih osnova

I što je bio problem na koji ste naišli u pčelarskoj praksi i kako ste ga riješili?

-Bio je to problem kvarenja satnih osnova do čega je dolazilo zbog topljenja parafina, odnosno goveđeg loja koje su,umjesto voska,pčelari stavljali u košnice. U vrijeme velikih ljetnih vrućina, takvo saće više nije moglo držati med. Da su saća ostala izgrađena od voska toga problema ne bi bilo. No, išlo se za jeftinijim i manje kvalitetnijim rješenjima kao što su parafin i loj, pa su zato i nastali ti problemi s kvarenjem saća. Uz to, treba napomenuti i kako problem u kvarenju satnih osnova predstavlja i parafinski dim kojim pčelari zadimljavanju košnicu u borbi protiv varooze. Znači, tu se susreću dva problema na jednom mjestu i sve to dovodi do kvarenja satnih osnova. Sve, naravno, kulminira u ljetnom razdobljukada se temperatura u košnicama penje i do 34 stupnja, a parafin se recimo topi na temperaturi od 30 stupnjeva. I tu, onda, nastaju problemi, parafin se topi, a satne se osnove raspadaju.

Kako ste došli na ideju za rješenje za taj evidentni problem i jeste li bili prvi koji je pokušao riješiti taj problem?

-U posljednjih trideset godina taj su problem pokušavali riješiti u Njemačkoj i Srbiji praveći plastične satne osnove. No, pčele to nisu prihvatile, jednostavno pčele nisu prihvatile tu plastiku, pa to nije bilo rješenje problema u praksi. Ja sam, međutim, pokušao s nešto drugačijim materijalima, s posebnom mješavinom različitih materijala, jednim kompetetivnom mješavinom tih materijala, kako bi ja to nazvao.Prije svega, tu ima i elemenata medicinske plastike, nešto kao što funkcionira cement u betonu.

Ti novi materijali koji trpe visoke temperature eliminirali su dotadašnje probleme, jer se pokazalo kako ta mješavina ne iritira pčele i da je one ne odbacuju. Znate, pčele su vrlo osjetljiva bića i s njima treba biti vrlo oprezan i pažljiv. Novo sam rješenje prvo testirao na svome pčelinjaku i to dvije godine prije izlaska u javnost s tom inovacijom. Nakon toga sam tu inovaciju izlagao na pčelarskim sajmovima, prvo na pčelarskom sajmu „Dalmatina“ u Splitu, 2014. godine, pa onda u Zenici, Zagrebu…Uz to, trebao sam pokrenuti i proceduru patentne zaštite inovacije kod institucija ovlaštenih u BiH i u inozemstvu.

Koje su prednosti toga Vašeg rješenja, te Vaše inovacije u odnosu na druga, ranija rješenja?

-Ogromne su to prednosti, pa ću pokušati navesti one najvažnije. Prije svega, njegovom primjenom neće više pucati satne osnove, one postaju trajnog karaktera i neće se morati mijenjati svake tri godine, kao do sada. Sa satnih osnova moći će se otapati, kao i novi, a osnove ponovno vraćati u košnicu. Na taj način će se smanjivati rojidbeni nagon u košnici, itd., itd…Sve prednosti, dobiti i značenje ove inovacije mogu se pročitati u dodatku ovog teksta, pa nema potrebe sada pojedinačno nabrajati sve njih.

Je li ipak bilo kakvih problema pri svemu tome?

-Da, naišao sam na jedan problem, a to je kako ući u serijsku proizvodnju toga proizvoda, da on ne bude preskup za pčelare, a da bude funkcionalan i pčelarima financijski isplativ. Zapravo, najveći problem je u tome što su oprema i alati za izradu ovog proizvoda vrlo skupi. Nisam htio ulaziti ni u neke kreditne aranžmane koji bi bili financijski nepovoljni. Zato sam išao sporije, ali jeftinije. Uglavnom, samo svojim snagama.

Uz to, morao sam i ući u proceduru patentne zaštite svoga proizvoda, svoje inovacije. Tako me do sada, u BiH, u Hrvatskoj i na međunarodnoj razini, ta zaštita koštala oko 5.000 eura. Sve je urađeno po Zakonu o intelektualnom vlasništvu. Skupa je to procedura, ali je do kraja poštovana.

I kakvo je trenutačno stanje ? Koji su problemi i jesu li i kako rješivi?

-Kako su oprema i potrebni alati za izradu vrlo, vrlo skupi - cjelokupna oprema i alati ponuđeni su mi za cijenu od 45.000 eura - i kako sam htio iskoristiti svoje tehničko znanje, pristupio sam postupnoj izradi potrebnog alata i opreme. Trenutačno sam na 85-postnoj izrađenosti i gotovosti toga alata i opreme, posebno glavnih alatnih ploča. Nadam se, ako Bog da, kako će za slijedeću pčelarsku sezonu sve biti spremno za serijsku proizvodnju i primjenu u pčelarstvu. Bolje rečeno, serijska proizvodnja bi trebala krenuti oko Božića, tako da nove satne osnove budu spremne već na početku slijedeće pčelarske sezone, odnosno na početku 2021. godine.

Želim svakako napomenuti i kako sam dobivao financijsku pomoć od mjerodavnih županijskih i federalnih ministarstava, oko četiri-pet tisuća KM po natječajima koje su oni raspisivali, a ja sam aplicirao na njih. Tako sam, kombinacijom vlastitih i takvih sredstava zatvorio financijsku konstrukciju i trenutačno su u tijeku završni radovi na izradi toga alata. A kada krene serijska proizvodnja, bit će to po dinamici od tri satne osnove u jednoj minuti.

Kratko se vratimo na početak ove priče, na dodjelu priznanja za ovu inovaciju u Parizu, još 2015. godine. Kako Vam se sada čini ta nagrada, to priznanje ?

-Tada je zapravo Savez inovatora BiH prijavio i odnio tu moju inovaciju na jednu od najvećih međunarodnih manifestacija na polju izuma i inovacija. Kako je ta inovacija bila iz područja poljoprivrede, dobila je, osim zlatne medalje na glavnom, 114-tom sajmu inovacija u Parizu, još i srebrenu medalju od strane Ministarstva poljoprivrede Francuske, i to s obrazloženjem kako je to značajan doprinos razvoju poljoprivrede.

I što biste kao posebno značajno izdvojili u čitavoj ovoj priči, što je to što je najvažnije za Vas, ovdašnje pčelare, za sve nas?

-Mislim kako su ta priznanja značajna i bitna ne samo za mene, za Ivana, već za sve hercegovačke pčelare, jer je to priznanje na svjetskoj razini. Dakle, ne samo da mi ovdje imamo vrlo kvalitetan med, negoi svojim inovacijama doprinosimo cjelokupnoj svjetskoj tehnologiji pčelarenja. Konačnim usvajanjem i praktičnom primjenom ove inovacije mnogo bi dobili ne samo hercegovački i bih pčelari, već bi to bi bio ogromni korak naprijed u ukupnoj tehnologiji pčelarenja u svijetu. Kad trajna satna osnova iziđe na tržište sigurno će je pokušati kopirati i u drugim dijelovima svijeta. Ja to očekujem, nije šteta, neka je pčelari imaju. Meni je dostatno tržište u BiH i okolnim državama nama razumljivog govornog područja.

Na kraju, valja spomenuti i kako bi proizvodnja novih trajnih satnih osnova organizirala u Posušju, a u proizvodnom bi pogonu radili domaći ljudi, zaključio je elokventni, a očito i inovatorski raspoloženi Ivan. Pa, sretno i uz Božju pomoć i na dalje Ivane sa tvojim novim inovacijama.