Proveli smo dan na rijeci koja ime mijenja devet puta [foto]

Nakon dugoga nagovaranja kolega novinara konačno sam se i ja odvažila na kanu-safari vožnju iako, iskreno, i nisam neki ljubitelj adrenalina i nepoznatoga. No, odluka je pala: idemo provesti dan na Trebižatu u Čapljini i uživati u zadivljujućim pejzažima i njegovu krivudavom toku.

Provjeravamo jesmo li ponijeli sve što nam je potrebno. Prebiremo po ruksacima: tu je okrepa, pokrivala za glavu..., a ono najbitnije, oprema za sigurnu vožnju rijekom, čekat će nas na licu mjesta. Stižemo na odredište. Pred nama čista, bistra voda, brzaci, vodopadi, otočići...

Ljubazni vodiči/skiperi dočekuju nas i objašnjavaju nam sve čari ove jedinstvene ponornice u Europi. Malo mi je lakše kad čujem kako poznaju svaki njezin kutak, pa i one najskrivenije... Avantura može početi. Pod punom spremom sjedamo u kanu, safari će, kažu nam, trajati oko tri sata. Strpljivi skiperi nama “neznalicama” pokazuju kako upravljati kanuom. Srećom, i među novinarima ima pravih znalaca pa je ostatku ekipe nekako lakše. Prvi dio kanu-safarija protječe u laganome ritmu... Imamo vremena razgledati prekrasnu prirodu, bogat biljni i životinjski svijet. Naši domaćini upozoravaju: slijedi uzbudljiviji dio. Onaj s riječnim brzacima. Srce jače lupa, ali više od uzbuđenja. Straha baš i nema. Jer, ipak, mi novinari uvijek moramo biti spremni na sva iznenađenja. Minuta po minuta, prvi, drugi..., završava i treći sat naše avanture. Nezaboravna je, ali ipak sam se razveselila kad sam nogama opet dotaknula zemlju.

Krstarenje je završilo. Idemo se svi zajedno okrijepiti kod Željka uz samu rijeku. Domaćin Željko i njegov sin nude nam osvježenje. Atmosfera obiteljska. A ja, osjećam se kao da sam na otoku Robinsona Crusoa. Dobro su nam došli netom ubrani zrelo grožđe, smokve, šljive, kruške... U zraku osjetimo i miris prave hercegovačke pogače ispod sača. Tu su i uštipci, sir, pršut, domaće povrće... No, domaćin ima još jedno iznenađenje: jest ćemo na rijeci. Splav, svojevrsni ploveći restoran, ima sve što je potrebno. Otisnuli smo se ponovno na, ovog puta, potpuno mirni Trebižat. Željkov sin kanuom nam “dostavlja” jelo i piće. A mi, kako bismo uživali u ručku na vodi, morali smo se i - usidriti. Dok nam se od bogatih okusa bude sva osjetila, uživamo u bogatoj flori i fauni oko nas. Društvo nam prave i patke koje su osvježenje potražile u vodi...

Na Trebižatu susrećemo i Matu Bulića. I on je, kaže nam, došao uhvatiti malo čistog zraka i osvježenje potražiti uz, po mnogočemu, čudesnu rijeku. Baš kao i mi, i on je uživao u prirodi i bogatim domaćim okusima...

I tako, malo pomalo, završava naša kasnoljetna avantura. Dok sunce polako zalazi, zbrajamo dojmove pripremajući se za povratak iz “hercegovačkog raja u stvarnost i vrelu mostarsku noć”... Domaćinima dajemo čistu peticu i obećavamo ponovni dolazak.