Predstavljamo HRK Izviđač: Sve je krenulo 1956. sa skupinom učenica

Naime, sve je započelo davne 1956. na igralištu iza današnje Osnovne škole Marka Marulića, pod vodstvom stručnog učitelja tjelesnog odgoja Ivice Bote koji je okupio 15-ak djevojaka osnovnoškolske i srednjoškolske dobi. U početku je klub nosio ime “Partizan” (jer “rukometna” je bila tek jedna od sekcija istoimenog “Društva za tjelesni odgoj”), ali je zanimljivo istodobno postojanje i Ljubuškog omladinskog školskog kluba Ljošk, kao športske sekcije pri Gimnaziji, što upućuje na dvije stvari - na čvrstu povezanost rukometa s ljubuškom Gimnazijom, i tada i danas, ali i na pozitivno rivalstvo sve dok se ta dva kluba nisu ujedinila početkom 60-ih godina pod imenom ORK “Ljubuški”. Jedno vrijeme (1966./67. godinu) klub je bio rukometna sekcija - muška i ženska, tadašnjeg Sportskog društva “Sloga” i nastupao je pod imenom ORK Sloga. No, od prosinca 1967. godine funkcionira kao sekcija pri lokalnom Odredu izviđača te stječe novo ime “Izviđač”. Tu završava prvo, početno razdoblje razvoja i stasavanja ljubuškog rukometnog kluba.

U tom razdoblju muškarci se nikako ne uspijevaju probiti iz podsaveznog u veći, republički rang, ali zato rukometašice u sezoni 1966./67. uspijevaju izboriti taj viši natjecateljski stupanj i tu igrati dvije sezone. Djevojke koje su tada Ljubuški ponovno vratile u igru su: Vesa Landeka, Vera Bonić, Sanija Ombašić, Kaja Markić-Petrović, Fahra Konjhodžić, Ramiza Alendar, Emira i Jasna Gujić, Anđa Alilović-Vučić, Dunja Jusufović…

Predratni igrači

Razdoblje 70-ih i 80-ih godina obilježeno je rezultatskim i organizacijskim oscilacijama. Tako se u drugoj polovini 70-ih godina klub nakratko gasi, no nakon godinu dana stanke, 1977. ponovno je pokrenut te se nastavlja natjecati. Tih sezona, za razliku od prethodnih u kojima su dominirale rukometašice, muškarci su postali uspješniji. Najveći uspjeh iz tog razdoblja je ulazak momčadi nakon reorganizacije natjecanja u Jedinstvenu republičku rukometnu ligu BiH u sezonama 1988./89. i 1989./90. Igrači koji su tada nizali uspijehe za Ljubuški su: Zlatan Lukenda, Marko Paradžik, Ivan Majstorović, Mladen Škorput, Miro Markić, Zdenko Sušac, Stanislav Mucić, Zdenko i Stojan Grbavac, Marin Primorac, Miodrag Čolina, Samir Konjhodžić, Đino Spajić, Mladen Anić, Dragan Papac, Zdravko Petković, Omer Zagić, Mirko Nikolac te treneri Mirko Novković i Jure Volarević.

Isto tako, treba navesti i žene koje su tih sezona dodatno proslavile ljubuški rukomet: Dražena Lukenda-Džolić, Snježana Lukenda, Snježana Vučić-Bandur, Silvana Bandur-Bilić, Maća Petrović-Barbarić, Angela Petrović-Boras, Marija Pejčinović-Burić, kao i njihove trenere Miru Hrstića, Kemala Hrnjičevića i profesora Ferdu Mikulića.

Smjena igračkih generacija, nešto lošiji rezultati te početak Domovinskog rata označili su kraj predratnog razdoblja klupskog egzistiranja koje je posebice pozitivno obilježila izgradnja Centra malih sportova na kojem se treniralo i igrale prvenstvene i ostale utakmice sve do konačnog plasmana u Jedinstvenu republičku ligu. No to je opet značilo obvezno igranje u dvorani, koju Ljubuški nije imao, pa su domaćinstva organizirana u Čapljini ili Metkoviću. Obnova rada kluba uslijedila je još u vrijeme ratnih djelovanja, 6. travnja 1994. Tad je održana obnoviteljska skupština te je slijedom toga klub upisan u sudski registar pod imenom HRK Izviđač. Predsjednik kluba postao je Nevenko Herceg, trener muške ekipe Mladen Škorput, ženske ekipe profesor Ferdo Mikulić. Prva službena utakmica odigrana poslije rata je ona polufinalna Kupa sv. Ante, a ujedno i utakmica 1. kola prvog prvenstva RS Herceg Bosne Izviđač - Galeb (Mostar). Odigrana je 12. lipnja 1994., a pobijedio je Izviđač rezultatom 31:20. Ta prva hercegbosanska prvenstvena sezona zaključena je doigravanjem s Čapljinom u Livnu. Konačni rezultat bio je 27:26 za Izviđač.

Europski klubovi

Daljnji procvat nastavlja se od sezone 1995./96., kada uprava kluba, u sastavu predsjednik Zlatan Luburić, direktor Marinko Bubalo i sportski direktor Stanislav Mucić, započinje mukotrpni posao pretvaranja amaterskog u profesionalni klub, što podrazumijeva pojačavanje kvalitetnim igračima sa strane. Pojačavanje je uključivalo i dolazak Josipa Glavaša na mjesto trenera koncem 1998. godine. Najveći poticaj za sve te pozitivne vibracije u klubu i oko njega bilo je razigravanje za prvaka BiH 1998. godine i izlazak u europsko natjecanje, City Cup ili Kup gradova, gdje je suparnik bio Lovćen s Cetinja. U svega pet mjeseci, od svibnja do listopada, izgrađena je Gradska športska dvorana, čime je konačno nadvladan ogromni hendikep u organizaciji domaćih utakmica. Prva službena utakmica odigrana u dvorani je uzvratni susret s Lovćenom 10. listopada 1998.

Nova strategija rada i organizacije kluba polučila je i prve rezultate već na kraju te sezone 1998./99., kada je osvojen i prvi naslov na razini BiH. Bio je to naslov pobjednika kup-natjecanja, a ista titula će stići u Ljubuški i u sezoni 2001./2002. godina. Naslovi prvenstvenog pobjednika stići će u sezonama 1999./2000., 2001./2002., 2003./2004. i 2004./2005., a pod vodstvom trenera Borisa Jarka i Josipa Glavaša.

Daljnji natjecateljski napredak u bh. okvirima pratio je i onaj na europskoj sceni. Od početne sezone 1998./99., temeljem rezultata u Prvenstvu i Kupu BiH, Izviđač i sljedećih godina konstantno izlazi na europsku scenu, a u Ljubuški stižu eminentne europske momčadi Barcelona, Kiel, Magdeburg, Ciudad Real, Ademar Leon itd.

Vrhunc tog europskog puta Izviđača bio je u proljeće 2005. kada je nakon prve, skupne faze Lige prvaka uslijedio nastavak natjecanja u Kupu pobjednika kupova i kada se stiglo do polufinala tog natjecanja i uglednog španjolskog Ademar Leona. Nažalost, objektivno se nije moglo dalje, dva poraza od Španjolaca i kraj europskih nadanja. Makar za taj put. U europske pothvate svakako valja ubrojiti i četiri solidne sezone regionalne SEHA lige.

Ženski rukometni klub Ljubuški "1999-2013"

Zbog (ne)slaganja s planovima i ciljevima muške ekipe krajem prošlog stoljeca dolazi gotovo do gašnja ženske ekipe. Međutim, ženska ekipa pod vodstvom zanesenjaka, rukometnog fanatika, alfe i omege kluba, gospodina Srećka Tomića i nekolicine prijatelja mijenja ime kluba, te klub od 1999. godine postaje Ženski rukometni klub Ljubuški i nakon toga bilježi svoj športski uspon. Klub je u sezoni 1999/2000 postao finalist kupa Herceg-Bosne u rukometu, a iste sezone izbori četvrto mjesto u ligaškom dijelu natjecanja, koje je bilo garancija da će klub u sezoni 2001/2002 sudionik Premijer lige FBiH. U toj sezoni ŽRK Ljubuški je bio daleko najbolja ekipa u natjecanju, ali je prljavim igrama čelnika mostarskog prvoligaša Zrinjskog i Natjecateljskog povjerenstva RS FBiH ŽRK Ljubuški izgubio titulu prvaka Federacije za zelenim stolom. Neka ostane ubilježeno, da je te sezone "prvak" iz grada na Neretvi je stradao u Ljubuškom rezultatom 24:11.

Već iduće sezone Ljubuški prvoligaš je u zajedničkom natjecanju na razini cijele BiH u ligi pod nazivom "Premijer" osvojio prvo mjesto u prvenstvu i prošetao se najmasovnijim natjecanjem, državnim Kup-om BiH, u finalnom dijelu pobijedivši ŽRK ILIDŽU sa nevjerovatnih 27:14 iako je boje Ilidže branila nekad najbolja igračica svijeta Svjetlana Kitić-Ceca.

U četrnaestgodišnjoj povijesti pod nazivom ŽRK Ljubuški klub je osvojio još Kup BiH u sezoni 2004/2005 i 2005/2006, te bio viceprvak BiH tri puta i šest puta sudionik europskih natjecanja, gdje je polučen uspjeh u sezoni 2007/2008 kad je izborena 1/8 finala europskog Challenge Cup-a.

Od sezone 2008/2009 klub se pored domaće lige i europskog kupa natječe i u regionalnoj ligi, tako da je u toj sezoni Ljubuški odmejerio snage sa nekoliko renomiranih protivnika među kojim su hrvatski klubovi Podravka i Lokomotiva, Hypo iz Beča višestruki prvak europe, te Krim iz Ljubljane i najveći klub u Crnoj Gori Budućnost iz Podgorice, dakle krema europskog rukometa. Promjenom strukture uprave RK Izviđač, 2013. godine odlukom skupština klubova dolazi do fuzije muške i ženske ekipe pod zajednički naziv RK Izviđač Ljubuški.

Pokal opet u Ljubuškom

Nova era Izviđača, koja je rezultirala nova dva naslovom prvaka Bosne i Hercegovine, počinje 2013. godine, kada se imenuje nova uprava kluba na čelu s predstavnicima općinskih vlasti, kojima je cilj stabilizacija kluba. Naime, dotadašnji veliki klupski sponzor, pritisnut recesijskim bremenom, bio prisiljen povući se iz kluba. Kako ne bi došlo do gašenja kluba, načelnik općine Ljubuški Nevenko Barbarić, zajedno s tadašnjim predsjednikom OV-a Ljubuški Tonijem Kraljevićem, iznalazi riješenje za daljnje funkcioniranje i opstanak kluba.

Nova uprava za trenera dovodi Zdenka Grbavca koji je i sam bio igrač Izviđača u predratnim godinama, te on 2016. godine, zajedno s domaćim momcima, nakon 11 godina, pokal ponovno donosi u Ljubuški, a RK Izviđač vraća u SEHA ligu. Naredne godine, Izviđač gubi titulu prvaka od rukometnog kluba Borca, a samim tim i mjesto u SEHA ligi. Zdenka Grbavca na mjestu šeta struke mijenja Silvio Ivandija, hrvatskih stručnjak koji ponovo u Ljubuški donosi titulu prvaka, a ista je za skaute bila šesta u BiH. Iste godine rukometašice Izviđača na čelu s trenerom Ivanom Lovrićem osvajaju četvrti put Kup BiH (2003, 2005, 2006, 2018).

Ovo je samo jedno poglavlje ispisane povijesti Izviđača. Knjiga se ne zatvara, otvaraju se nove stranice povijesti koje će pisati nove generacije koje dolaze. Potvrda tome je i ova rukometna sezona u kojoj se neki novci dječaci ponovno bore za naslov prvaka u BiH.