Ljubuški je imao javno kupatilo i bazan još 1931. godine, kao nitko u Hercegovini!

U vremena kada stambeni objekti, a posebice podstanarske sobe nisu imale kupatila, Banja je u životu Ljubuškog igrala važnu ulogu.

   „Mislim da je rađena prije Drugog svjetskog rata“, kaže Vladimir Grgić, koji je sačuvao svoju sliku ispred Banje iz 1965. godine, a zatim nastavlja:

   „Kako sam čuo prije je tu bilo puno više kuća koje su porušene u Savezničkim bombardiranjima koncem Drugog svjetskog, ali Banja je ostala. Mi smo cijeli taj prostor zvali Banja. Tu su uz javno kupatilo, bili bazen ispred nje, te fontana sa zapadne strane. Oko Banje je bila drenaža za odvodnju oborinskih voda. Ljudi su to uradili kako Bog zapovida. Unutra su bili frizerski salom i kafe bar.  Mislim da je Banja radila tamo negdje do sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kad se počelo ići na rad u Njemačku i po Ljubuškom zapošljavati, započela je gradnja kuća s obveznim kupatilima, pa je Banja polako gubila ulogu dok nije posve prestala s radom“, pripovijeda gospodin Grgić, uz put iznoseći i neke pikanterije:

   „Tu su se kupali Bajević, Marić, Vladić i ostali igrači Veleža kada bi došli u Ljubuški igrati prijateljske utakmice protiv Sloge. Na stadionu u to vrijeme nije bilo kupatila. Kako sam trenirao u Slogi jednom prilikom očekivao sam ulazak u igru, bila je tada čast igrati protiv Veleža, ljut sam se vratio kući. Kako mi je kuća preko puta banje, na dugačak lanac sam svezao ćuku (psa op. a.), bio je opasan, tako da nitko nije mogao proći, ha, ha, ha. Onda su počeli pregovori ha, ha, ha… Bilo je tu svakih zgoda, ali Banja je bila važno mjesto u Ljubuškom“, naglašava gospodin Grgić, zadovoljan činjenicom da za taj oronuli objekt netko pita.

   „Bilo je to prekrasno mjesto uređeno, čempresi, mimoze, zelenilo. Lijepo bi banju bilo obnoviti u izvornom obliku i dati Crvenom križu za njegove potrebe“, smatra gospodin Grgić.

   Doista, Banja, odnosno javno kupatilo, i prostorije Crvenog križa dijeli uski prilaz jednoj od novijih kuća. Da bi tajnu postanka ove sada neugledne građevine otkrili prelistavali smo različite ljubuške vremeplove, dok konačno u knjizi Halida Sadikovića „Ljubuški memento“ (1878– 1940). Nismo otkrili podatke o Banji, te sliku s njezinog otvaranja. Pod naslovom „Svečano otvaranje zdravstvene stanice i banje“, pozivajući se na  list „Jugoslavenska pošta“ 1931, 596,5, od 14. maja, koji jasno umjesto banje piše kupatila, stoji:

   „Inicijativom dr Josipa Škorića direktora Higijenskog zavoda u Splitu i drSimonovića, upravnika Doma narodnog zdravlja u Mostaru, ovdje je podignuta zdravstvena stanica i kupatilo, ustanova Ministarstva narodnog zdravlja koja će služiti u svrhu podizanja zdravstva u cijelom ovom kraju. Zdravstvena stanica ima dva odjeljenja, ambulantu i kupatilo“. …svečano otvaranje obavljeno je u nedjelju uz učešće predstavnika vlasti i mnoštva građana. Krunska banska uprava u Splitu, dotično Higijenski zavod, dodijelila je liječnika pri ovdašnjoj stanici dra Petra Marinovića, bivšeg općinskog liječnika u Podgori“. (Ljubuški memento str. 361.

   I eto to je priča o Banji, ljubuškom kupatilu, stara nepunu 91. godinu. Članak u „Jugoslavenskoj pošti“ je objavljen 14. svibnja.