MARKO KEŽA – “Vina Ž” kao “plan B” za propast Johna Deerea! [Vinske priče]

Premda je već dvije godine u mirovini, Marko sa svojom suprugom Ivankom živi u uvjerenju da će netko od njihove dvojice sinova, stariji Mirko, inženjer strojarstva, ili mlađi Daniel, inženjer elektrotehnike, sa svojim obiteljima doći u Studence i fizički preuzeti vođenje vinarije. Ili, barem, netko od unuka, koje, doduše, tek treba očekivati za 20-ak godine. No, to će već biti priča u domeni pitanja velikom hrvatskom vinaru Ivanu Enjingiju – zašto sadi novi vinograd u 78. godini života, i njegova odgovora:
– Pa, moj djed je u 78. godini života sadio hrastove!

No, da odmah na početku razriješim dvojbu koja me mučila nekoliko godina, otkako sam prvi put uopće vidio njihova vina i na njihovim etiketama ono veliko slovo „Ž“. Susretao sam se s njima na raznim sajmovima, od Međugorja, Ploča, Zagreba do Gerlingena pored Stuttgarta, gdje su dominirali svojim pristupom na Hercegovačkoj večeri, ali nikada nije bilo vremena za ispričati priču o porijeklu slova „Ž“ na njihovim pakovinama. Sve dok nisam sjeo s Markom i Ivankom u dvorištu njihove studenačke kuće…
– Dakle, zašto veliko slovo „Ž“?
– Kad smo počeli planirati izvoz u Njemačku, djeca su se tamo obratila nekim dizajnerima koji su ih odmah pitali koje su velike hercegovačke prepoznatljivosti na kojima bi se, eventualno, mogla temeljiti cijela marketinška priča. A moj sin im kaže:
– Nema ništa osim kamena i lopova!
– Onda su oni iz prezimena uzeli „Ž“, kao nešto što odudara od njihova pisma, i rekli:
– Evo, ako se ljudima svidi vaše vino, svi će ga upamtiti po tom slovu! Ali, ako vino bude loše, onda će pogotovo upamtiti to slovo!
– I tako je ostalo to „Ž“ na etiketama. I nisu pogriješili, svi nas pamte po tome, nakon što im se prethodvno jako svidi vino!

Marko je „trbuhom za kruhom“ otišao odmah po odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji 1973. godine i, tvrdi, bio je, vjerojatno, u zadnjoj generaciji hrvatskih ekonomskih migranata koji su mogli naći posao u Njemačkoj.
– Otišao sam u Mannheim i počeo raditi u jednoj gumari, jer su još jedino oni primali nove radnike. Njemačka je vrlo skoro nakon mog dolaska prestala primati radnu snagu. Kad sam se oženio 1981. godine, mojoj Ivanki je trebalo nekoliko godina da sredi papire i dobije radnu dozvolu!
– Gdje ste se upoznali?
– Ovdje. U Čapljini! Ona je iz Crvenog Grma.
Nije Marko dugo izdržao u gumari. Kaže, nakon tri mjeseca je uzeo bolovanje, a sedam mjeseci kasnije su mu dali otkaz. U tom kratkom razdoblju uspio je čak „kupiti i dotjerati doma“ alate za pokretanje vlastitog automehaničarskog biznisa u Ljubuškom, ali, premda nije volio živjeti u Njemačkoj, nije mogao ostati i raditi u Hercegovini, jer nije vidio nikakvu mogućnost napretka u tadašnjoj jugoslavenskoj nedođiji.
– U toj gumari u kojoj sam prvo radio smrdjelo je Bože sačuvaj, bili su strašni uvjeti. Kemikalije na sve strane, nije bilo nikakvih filteri, onaj kaučuk bi se donosio u balama i onda ispirao pod velikim pritiskom da bi se sve rasprskavalo i udisalo punim plućima, užas! Srećom, nakon otkaza brzo sam našao posao u nekadašnjoj tvornici Heinrich Lanz koju je svojedobno kupio gigantski John Deere i tamo sam tri mjeseca radio na strojevima glodalicama. Tu su se radili dijelovi i u konačnici i sklapali traktori. Imali su i svoju ljevaonicu, o nikome nisu zavisili, sve su sami radili! Inače, nekada se u toj tvornici proizvodio njemački ponos, Lanz Bulldog, traktor kojeg je proizvedeno čak 220.000 komada i koji je, poglavito u Bavarskoj, postao sinonim za traktore.

Nakon tri mjeseca stjecanja prvih iskustva u John Deereovoj tvornici i naučenih, tek, „Guten morgen“ i još ponekog izraza na njemačkom jeziku, Marko dobije ponudu za posao poslovođe.
– Odmah su prepoznali da sve znam raditi! I taj posao sam nastavio raditi punih 18 godina. Inače, John Deere tada još nije imao strojeve koji se programiraju za razne aktivnosti, a kad su se pojavili, ja sam bio njihov programer. Moji sinovi sada u našoj tvornici imaju oko 40 takvih strojeva!
Paralelno s John Deereom, Marko i supruga Ivanka pokreću privatno još jedan posao, koji je izgledao kao svojevrsni outsourcing poznate tvornice. Nije Marko radio nikakvu nelojalnu konkurenciju svojim poslodavcima, štoviše John Deere im je pomogao i opskrbio potrebnim strojevima.
– Ma, mi smo ti, u stvari, počeli raditi dijelove za John Deerea! Nakon posla u tvornici, radili bi posao u vlastitom pogonu, mislim da nam je radni dan trajao 25 sati…
– Kako 25 sati?
– Ustajali smo sat ranije, ha, ha, ha.
Marko se danas šali na račun ogromne energije i truda kojeg je uložio u svoj posao u Njemačkoj, ali, definitivno, sve što je i zaradio njemu nije palo s neba!
Kad je John Deere zapao u recesijske probleme, tvornica je dobila novog upravitelja koji je morao smanjiti troškove poslovanja pa je, tako, Marko, nakon 18 godina provedenih s traktorima, postao višak. Ali, nastavio je raditi za John Deere kao neka vrsta kooperanta. I posao mu se, unatoč svemu, počeo širiti.

– Ma, tko vas je pitao, radilo se i svecima i petcima, i subotom i nedjeljom, ti moraš isporučiti materijal. Mi smo bili baš mala tvrtka, neka vrsta njihove ispomoći, oni su nas svime snabdijevali. Nikada neću zaboraviti da smo mi 15-ak godina u Mannheimu radili tolikim intenzitetom da se strojevi uopće u tom razdoblju nisu stali odmoriti ili ugasiti!!! Radilo se u tri smjene, po 70 tona materijala je dnevno izlazilo na montažu, nitko te nije pitao ni za cijenu – samo radi! Ali, bez obzira i na finu zaradu koja je sve to pratila, nikada nisam postao rob novca, nikada! Knjigovođa me bio nagovorio da kupim novog Mercedesa u kojeg, opet, čak šest mjeseci nisam bio niti ušao. Na kraju, kad se jednom dogodilo da sa ženom iskoristim neki lijepi dan i negdje se malo provozam, auto nije htio upaliti – ošla baterija!
Kad se u potpunosti otisnuo u privatne vode, Marko je prvo kupio 3.000 četvornih metara zemljišta na kojima je izgradio prvu halu, postupno počeo nabavljati strojeve, a onda je za nekoliko godina kupio još 7.000 kvadrata zemljišta za nova postrojenja…
– Vi ste, dakle, u Mannheimu napravili veliku i uspješnu poslovnu priču?
– Da, u kojoj je najteže bilo naučiti jezik.
– Koliko vam je trebalo da svladate njemački jezik?
– Trebalo bi mi još 100 godina! Dobro, ono što mi je bilo potrebno, relativno brzo sam svladao.
Proizvodnja je bila utemeljena na John Deereovim narudžbama, iz tvornice bi dobili izljeve i crteže i sve se moralo raditi po mjeri u rekordno kratkom roku. Tako su Marko i Ivanka u početku imali jednog zaposlenika pa dvojicu, a onda su bili dogurali u nekim situacijama i do 60 ljudi u radnom odnosu!
– Kad ste počeli razmišljati o povratku u Studence?
– Svaki dan! Ali baš svaki dan! Vazda me pola bilo u Mannheimu, a pola u Studencima. Evo, ja sam već dvije godine u mirovini i sada sam u Studencima, kući, svoj na svome. Nedavno sam bio u Mannheimu kod djece 10 dana i nijednom me nije minula želja da makar skoknem do radionice! Iako ja to sve volim, ne mogu više podnijeti te mirise…

Markov san o Studencima počeo je još za njegova momačkog života u Hercegovini. Kao strastveni zaljubljenik u lov (i ribolov – u Pločama ima svog partnera s kojima svakih nekoliko dana ide na more!), Marko je često sanjario kako će brdo iznad njegove sadašnje kuće, zaraslo u šikaru, kultivirati i učiniti prepoznatljivim po nečemu što neće biti baš „kamen, krš i maslina, vino, ganga, Neretva“.
– Da ti pravo kažem, tražio sam neki razlog da se vratim! Znate, kad čovjek ode u tuđi svijet, mlad, sa 19 godina, i onda, kad dođeš na odmor na nekoliko tjedana, htio bi ovdje, ondje, u lov, na more, curi… Na kraju od odmora ništa i opet čekaš drugu godinu. Intenzivnije sam počeo razmišljati o nekom projektu kojeg bih pokrenuo u zavičaju tek početkom krize u Njemačkoj 2005. godine. Imam dvojicu sinova i fino sam ih upitao:
– Hoćete li vi ovaj posao nastaviti?
– Hoćemo.
– Dobro, onda ćeš ti za strojarskog inženjera, a ti na elektrotehniku!
– I obojica su završili fakultete. A pritom su danju radili.
– Kad je počela kriza, rekao sam da ću napraviti vinariju pa, ako sve u Njemačkoj propadne, ovdje će biti rezervni plan! Plan B! Plan povlačenja! I nisam pritom imao neko ranije iskustvo u proizvodnji vina pa da me misao o tome ponijela. S druge strane, ne možeš ti ovdje u Hercegovini proizvoditi aute ili neku industriju. Možda si mogao zamisliti neki posao s kamenom, ali to mi se činilo bezveznim izvoziti u Njemačku. Htio sam u konačnici stvoriti nešto autohtono u mom rodnom kraju… I za sve ovo što smo podigli nisam podigao ni kunu kredita!
U skladu s naučenim poslovanjem u Njemačkoj, Marko je odmah kupio čak 29 hektara zemljišta za vinograde na idiličnim položajima pored trebižatskih slapova Kravica.
– Kad sam napravio prvu halu za posao u Mannheimu, odmah sam dogodine napravio i drugu i onda, u trećoj godini, još četiri hale. Ista špranca je primijenjena i na vinograde. Danas mi djeca govore:
– Ćaća, da smo ostali na jednoj ili dvije hale, mi bismo davno propali!!!

Marko se iz prve faze podizanja vinograda nikada iz sjećanja neće riješiti golemom stroja za ravnanje terena pristiglog iz Osijeka. Kaže, bio je to neki stroj za kopanje rovova „Tito kupio od Sadam Huseina“.
– Ali, što je taj stroj bio rupa bez dna!!! Klapao bi i udarao da je cijelim krajem odjekivalo, ali nije on bio za krš. I mi smo tih prvi sedam hektara kopali i kopali, koštalo je para i para. I nismo uspjeli tim strojem ispuniti plan. Onda mi je došao jedan mladi bagerist, rođak, i rekao:
– Ja ću tebi to napraviti s onim „pikamerom“. I, tako je i bilo, i deset puta bolje i neusporedivo jeftinije od Huseinovog stroja koji je trošio 100 litara nafte za sat vremena!
– Jeste li očekivali da će podizanje vinske priče biti financijska rupa bez dna?
– Znate li vi da, kad sam naručio svoj prvi stroj za tadašnjih 350 tisuća maraka, ništa nisam imao nego dvoje djece, ženu i auto na kredit. Ali, naučio sam da nikada ne smiješ ići nazad, nikad! Samo naprijed! Jer, kad se zakopaš, moraš se vaditi!
Prve vinograde su počeli kopati i saditi 2007. godine, pa 2009. te 2011. godine, dosad su posadili 115.000 loza. Nedavno su od lokalnih vlasti dobili u najam novih 19 hektara zemljišta.
– Mi smo sada na oko 150 tisuća butelja, a od ukupne proizvodnje crnog vina, kojeg je pola, 90 posto ide u Njemačku. I da ga imamo još deset puta toliko sve bi mogli prodati! Sljedećih 19 hektara koje budimo sadili bit će samo crne sorte.
– Evo, počeli smo izvoziti i u Kinu i bio sam jako protiv toga. Otišao sin tamo i kad je vidio da samo jedna ulica u Pekingu ima stanovnika k’o dvije Hrvatske, rekao mi je:
– Ćaća, s našim vinom se samo ta ulica ne bi mogla cijela pričestiti!

Marko obožava i gljive, taman mu je za našeg druženja jedna žena donijela prekrasne blagve koje je, kad ih je vidio, glasno i strasno poželio da mu ih Ivanka odmah ujutro skuha. No, i lov i ribolov i gljive bili bi mu još ukusniji i ljepši kad bi ih mogao dijeliti sa svojim sinovima i unučadi u Studencima.

– Meni bi najveći uspjeh ove vinarije bio da se barem jedan sin ovdje vrati sa svojom obitelji! Život ovdje bi im bio ljepši deset puta. Ili, barem, unučad da dođe ovamo, zaključuje Marko.