Razgovor s povodom - Ljubušanka profesorica Emilija Pavićević o funkciji medija u BiH

Učimo ga od malih nogu, usavršavamo ga, prenosimo na brojne generacije, s njim se rađamo i s njim umiremo. Zovemo ga materinski jezik i on je odlika našeg identiteta. No, govorimo li ispravno naš materinski jezik i gdje je njegovo mjesto u društvu danas? O toj temi, povodom našeg rođendanskog izdanja, razgovarali smo s Ljubušankom Emilijom Pavićević, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti u Općoj-realnoj gimnaziji Katoličkog školskog centra „Sv. Josip“ Sarajevo.

Funkcija medija nije samo informativna i zabavna, mediji bi trebali djelovati i obrazovno. Upravo jezik medija većina čitatelja/slušatelja/gledatelja smatra jezično uzornim. Što mislite, služe li mediji u BiH kao uzor recipijentima?

Zanimljivo pitanje! Živimo u svijetu u kojemu sveprisutnost medija znatno utječe na naš život. Svakodnevno se susrećemo s različitim vrstama medija počevši od novina, radio emisija pa sve do mnogobrojnih televizijskih emisija. Obrazovna funkcija medija zaista je jedna od temeljnih funkcija koju bi mediji trebali imati isključivo iz razloga što je utjecaj medija na čovjeka danas velik. Često ćete čuti pa onaj novinar je tako rekao i slično jer su mediji stavljeni kao neki uzor pred sve one koji čitaju, slušaju ili gledaju. Smatram da mediji služe kao uzor recipijentima, no da svakako treba staviti naglasak na važnost medijske kulture i obrazovnu funkciju medija u Bosni i Hercegovini koja se u nekim segmentima gubi. 

S obzirom na utvrđen visok stupanj jezično-obrazovne uloge, ali i potrebe da dopre do recipijenata svih obrazovnih, ekonomskih i dobnih struktura, jezik i govor kreatora publicističkoga diskursa trebao bi odgovarati zahtjevima strogih normi standardnoga jezika i ne bi smio sužavati normativnost jezika. (Silić, 2006.). 

Neki potpuno pogrešni jezični oblici već su se ustalili u našem društvu. Koje su najčešće pogreške na koje nailazite u tiskanim i elektroničkim medijima?

Da, mnogo je pogrešnih oblika koji su postali dio našeg društva. Neki od oblika koji se sve češće koriste pogrešno jesu oblici povratnih glagola, uporaba padežnih oblika, pisanje čestice „li“, zatim korištenje riječi iz drugih jezika unutar rečenice u pogrešnom značenju, npr. riječi put (lat. via) koja ne označava cilj kretanja, nego put kojim se ide. Jedna od čestih pogrešaka koje možemo čuti je i korištenje „ispred“ i „uime“. „Ispred“ je prijedlog koji označuje da tko ili što dospijeva s prednje strane koga ili čega ili da se što nalazi ili kreće s prednje strane koga ili čega. Nije ga dobro upotrebljavati u apstraktnome značenju. U tome značenju u hrvatskome standardnom jeziku treba upotrebljavati prijedlog „uime“. Umjesto govoriti „ispred škole“, treba govoriti „uime škole“.

I za kraj, i u medijima ćemo često čuti brojne pleonazme koji su predmet rasprave brojnih jezikoslovaca, a riječ pleonazam dolazi od grč. pleonasmos što znači suvišak, preobilje i označava nepotrebno gomilanje istoznačnih riječi. Tako ćemo često pročitati mala sitnica, čak štoviše, no međutim i slično. Ovdje je važno napomenuti da je u književnim djelima česta uporaba pleonazma kao stilske figure da bi se pojačao intenzitet onoga što pisac želi reći i time je u tim slučajevima njihova uloga opravdana.

S kakvim jezičnim kompetencijama dolaze učenici u srednje škole?

Iako je jezična kultura još uvijek dobro razvijena, česta pojava kod učenika u srednjim školama jest korištenje skraćenica poput msm, bff, vt, poz/pozy... što zapravo ukazuje na nesigurnost u korištenju ispravnih jezičnih oblika i pribjegavanje skraćenicama koje često nisu ispravne. Stoga smatram da je važno još u osnovnoj školi učenike poticati na pravilno izražavanje koje će vremenom poboljšavati jezične kompetencije.

Po Vašem mišljenju, zapuštaju li visokoškolske ustanove izražavanje na hrvatskom jeziku, a prednost daju stranim jezicima?

Ono što je postalo neizbježno i na neki način prepoznatljivost društva jest poticanje učenja stranih jezika. Visokoškolske ustanove kao takve moraju biti otvorene prema navedenomu, no smatram da je i za učenje stranih jezika temelj materinski jezik pa bi stoga najispravnije bilo uvođenje stranih jezika nakon procjene usvojenosti materinskog jezika. Također, stvaranjem korelacija između jezika njihovo učenje postaje lakše.

Smatrate li da bi u javnim institucijama trebale raditi osobe koje ne vladaju hrvatskim standardnim jezikom?

Javne institucije su na neki način odraz društva i sustava općenito i ispravno bi bilo da u takvim institucijama rade osobe koje imaju razvijene jezične kompetencije, vladaju jezičnim pojmovima i hrvatskim standardnim jezikom.

Kako podignuti razinu svijesti o pravilnome pisanju i govorenju u prostoru javne komunikacije?

Prostor javne komunikacije prostor je koji možemo okarakterizirati kao kompleksan prostor svakodnevno izložen promjenama. I ako malo razmislimo, svi volimo pročitati ili čuti nešto je lijepo sročeno i pravilno napisano, no istovremeno ne potičemo ljude oko nas na važnost jezične kulture. Mnogo je načina za razvijanje svijesti o pravilnom pisanju i izgovaranju, a neki od njih su održavanje jezičnih tribina i radionica, radio i televizijskih emisija o jeziku, novinarskih sekcija i manifestacija jezičnog karaktera. Ono što je temelj svega toga, jest volja i želja za učenjem te pravilnim izražavanjem koje bi učinilo naše društvo reprezentativnijim.