UMJESTO ČESTITKE | Legenda o starom gradu Ljubuškom: Mjesto gdje je herceg Stjepan ljubovao

Što se samog imena grada tiče karakteristično je da autori navode različite priče, a kod građenja i nastajanja mnogih gradova prisutne su legende i mitovi.

Ni Ljubuški nije bio iznimka, legenda kaže da je ime dobio po ženi hercega Stjepana Ljubuši, iako se pouzdano zna da se ona nije tako zvala.

Legenda tako kaže da je jednom davno Herceg Stjepan, ne mogavši odoljeti ljepoti mlade Venecijanke, buduće zaručnice svog sina, poznat po svojoj nekontroliranosti, oteo predivnu venecijansku nevjestu svome sinu, koju je ovaj brodom dovozio od Mletaka, a koji je potom pozvao Osmanlije i zaratio s ocem. Nevjestu je Kosača tako ukrao na moru i odveo u svoju tvrđavu u Ljubuški. Otud navodno naziv grada. Mjesto gdje je Kosača ljubovao.

Fra Grga Martića je za Ljubuški rekao „Tko mu dade ime, imao je i zašto“, aludirajući na pitomo i ljupko okruženje.

Prvi stanovnici ljubuškog kraja koji su iza sebe ostavili tragove su Iliri, na što podsjećaju brojne gomile i gradine. Na potezu od Klobuka, Radišića do Studenaca gomile su najbrojnije, a na širem području grada procjenjuje se da ih ima preko tisuću, dok gradina ima oko pedeset. Za rimske vladavine na ovim prostorima napravljeni su mnogi vojna logora i putovi, ali i građene su ranokršćanske bazilike prije dolaska Hrvata. Za turske vladavine, 1834.godine, Ljubuški postaje kotar koji se prostirao sve do Studenih Vrila, a iz Ljubuškog, odnosno Klobuka, bio i vođa Hercegovačkog ustanka don Ivan Musić itd.

Poslije turske vladavine na vlast dolazi Austro–Ugarska Monarhija. Berlinskim kongresom Austrija je dobila suglasnost da okupira BiH. Vojska Austrijskog generala Jovanovića ušla je u Ljubuški 2. kolovoza 1878. godine iz pravca Vrgorca. Razdoblje Austrijske uprave (1878.-1918.) značilo je preporod za Ljubuški u pogledu infrastrukture, poljoprivrede, industrije, kulture i administracije.

Novija povijest Ljubuškog obilježena je velikim stradanjima, osobito u dva svjetska rata. Veliki broj Ljubušaka bio je zarobljen u Prvom svjetskom ratu, ali se dosta njih nakon dvije, tri ili pet godina vratilo kućama, dok je koncem Drugog svjetskog rata i poraća preko dvije tisuće Ljubušaka pobijeno bez suda i osude.

Prvi svjetski rat nije donio dobra Ljubuškome, već glad, neimaštinu i bolesti. Nazadak se nastavio i u razdoblju Kraljevine SHS, kada su mnogi Ljubušaci iseljavali u prekooceanske zemlje. Do preorganizacije uprave, zadržana je stara teritorijalna organizacija iz Austro-Ugarske. Ljubuški je bio kotar u Mostarskom okrugu. Upravnom razdiobom pripao je Primorskoj banovini. Na političkom polju intenzivira se rad Hrvatske seljačke stranke i njezina prvaka Stjepana Radića. U Banovini Hrvatskoj bio je sjedište kotara. Nakon uspostave Banovine, bio je pod ispostavom banske vlasti u Splitu koja je bila upravni organ za Dalmaciju i dio zapadne Hercegovine. U travnju 1941. kada je ustrojena Nezavisna Država Hrvatska, Ljubuški je kao kotar pripao velikoj župi Hum. U sam ratu u Ljubuškom kotaru nije bilo puno žrtava. Međutim, početkom 1945. i na čuvenu Križnome putu nakon kraja II. svjetskoga rata stradali su mnogi civili iz ljubuškoga kraja, njih oko 2.000.

Razdoblje 1945. do 1990. vezano je za socijalistički i komunistički sustav FNRJ i SFRJ. Na političkom planu gašena je svaka sloboda i nacionalna samostalnost. Mnogi Hrvati počeli su nakon 1960. odlaziti na tzv. privremeni rad u Njemačku, Austriju i druge europske zemlje.

Ipak, zahvaljujući dobrim dijelom kapitalu ljubuških iseljenika grad se počeo razvijati na industrijskom i gospodarskom planu. Nikle su tvornice, elektrificirala su se i telefonizirala mnoga naselja, izgrađene su ceste, crkve, škole i groblja. Krajem '70-tih 20. stoljeća otvoren je Zavod za žensku omladinu, kao mjesto za skrb nad ženskom mladeži od 7 do 20 godina iz SR BiH. Vremenom su u Zavod dolazile i djevojke iz Srbije, čije su općine plaćale Zavodu. Zasluge za otvaranje pripadaju prvom direktoru Mladenu Nuiću i predsjedniku općine Ivanu Nosiću. Pred velikosrpsku agresiju na Bosni i Hercegovinu socijalna služba iz Srbije "povukla" je djevojke iz Srbije.

Poslije 1945. mnogo se ljubuških muslimana odselilo u Sarajevo. Mnogi su postali ugledni građani, rukovoditelji, dužnosnici i dr. Zemljačka solidarnost bila je od velike pomoći generacijama koje su došle poslije 1960., pa su mogli naći posao,stan i druge ljudske potrebe je su ugledni prethodnici bili za njih. Stara ugledna generacija je umrla ili u mirovini bez utjecaja, a novi nisu postigli taj uspjeh. Izgubili su kohezijsku snagu. Poslije u samostalnoj BiH došli su u tešku situaciju u ratnim i poslijeratnim vremenima, bez posla, bez stana,bez identiteta čovjeka koji ima dom. Razlog je SDA koja je uvijek vodila politiku Alije Izetbegovića koji nije "preferirao" ništa ispod tunela Ivan, a tako je nastavila i nakon smrti svoga uzora.

U Titovoj Jugoslaviji mjesni Muslimani su se većinom priklonili komunističkoj vlasti te su kao manjina u Jugoslaviji vladali Ljubuškim.

Godine 1990. u studenom su održani prvi poslijeratni višestranački izbori. Pobijedile su stranke hrvatskoga nacionalnoga predznaka. Mir nije dugo trajao. Ratna prijetnja otpočela je 1. listopada 1991. kada su srpsko-crnogorske snage napale hrvatsko selo Ravno. U travnju 1992. rat je stigao do Ljubuškoga. Zrakoplovstvo JNA bombardiralo je grad i druga naselja. Pale su prve civilne žrtve.

U Ljubuškom je bio osnovan i stožer Hrvatskih obrambenih snaga, vojske koja se borila za Hrvatsku s granicom na rijeci Drini. Nakon ukidanja HOS-a, u Ljubuškom je bio stožer 4. HVO brigade "Stjepan Radić". U Domovinskom ratu u razdoblju 1991. – 1995. na bojištima Bosne i Hercegovine i Hrvatske živote je izgubilo pedeset Ljubušaka.

Bošnjačko-hrvatski sukob dotakao se i Ljubuškoga. Dio muslimana namjeravao je odigrati izdajnički udar s leđa Hrvatima, uzdajući se u spajanjem s Armijom BiH koja je bila u punom zamahu agresije na prostore bh. Hrvata. Da bi spriječili scenarije iz bh. gradova gdje su napadom s leđa saveznicima Hrvatima zauzimali gradove, mjesni Hrvati odlučili su se djelovati. Poduzeli su sigurnosnu akciju premještanja tj. evakuiranja u treće zemlje do normalizacije stanja u Bosni i Hercegovini. Ljubuški musliman mirno su napustili Ljubuški i BiH. Otišli su na Zapad, u Norvešku, Njemačku i Hrvatsku. Poslije rata ljubuškim Muslimanima dopušteno je vratiti se nazad, uvezao im se ratni staž u bivšim ljubuškim tvornicama, čime je pobijena svaka teza da su Muslimani protjerani iz Ljubuškoga.

Nakon mirovnih pregovora 1994. u Washingtonu i 1995. u Daytonu, Ljubuški je u okviru Federacije Bosne i Hercegovine ušao u Zapadnohercegovačku županiju, zajedno sa Širokim Brijegom, Grudama i Posušjem.

Dom naroda Parlamenta FBiH 1. travnja 2019. godine je na prijedlog Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Ljubuškom dodijelio status grada.