Ibrahim Kajan: DOBRI SADIK ef. SADIKOVIĆ

Slučajne suše,poplava,pomora,kuga i nesanjanih propasti.Teško je biti pametan i reći kada je mrav jači od slona,a kada liječnik od generala.TAJNA LIJEČENJA

Bio je i pamti se jedan Sadik ef.Sadiković.Vrijeme ga pamti,a ljudi ga spominju po dobru.U narodnoj je memoriji a ona ne teži sistematiziranju i klasificiranju vrijednosti.Ona samo pamti!

Cijelo stoljeće priča se o čudotvorcu,o „narodnom ljekaru“ Sadiku ef.Sadikoviću,gdje je rođen 1867.,i gdje je umro 1940.godine.Iz imućne je spahijske obitelji koja se generacijama bavila ratarstvom i spravljanjem biljnih tinktura i melema za razne bolesti od kojih se,čak i bezazlenih,u našoj stoljetnoj zapuštenosti,najčešće umiralo.

Mada Sadiković za samog sebe kaže „da nije učen čovjek“,“papiri govore“ da se nakon mejtefa,školovao u travničkoj medresi,a potom u Istanbulu.Odlično je znao turski,arapski i njemački jezik.Putovao je po svijetu.

Priča o Sadikovoj tajni liječenja i nepogrješivu dijagnosticiranju,počinje predajom o hećimu Šeremetu,,učeniku egipatskog Sufur-hekima.U doba kad je Ljubuški bio turska vojna baza za zapadnu Hercegovinu i istočnu Dalmaciju,u mjesto je stigao i Šeremet s vojnicima i nastanio se u kući Sadikovića.Donio je sa sobom i veliki broj rukopisnih knjiga o liječenju i tajnama ljekovitog bilja.Iznad Sadikovića kuće pod brdom Buturovica,uredio je bašču kultivirajući u njoj sve biljke za koje je znao.Šeremet je biljnim pripravcima liječio vojnike i civile.Jednog dana je umro.Kuća s njegovim stvarima i knjigama je zaključana i ostavljena.Prolazile su godine pa su Šeremetove listine počele izjedati prašina i vlaga.Prizvan nekim „tajnim glasom“,u bašču je zalutao 10-godišnji Sadik…U zapuštenoj je bašči,kao u vilinskom svijetu zaboravljene zemlje,“vidio“ svoju budućnost:da pomaže ljudima izgube li najvažnije u životu-zdravlje.

SKROMNA KIRAETHANA

Iz novinskih natpisa koji su o njemu počeli izlaziti u Jugoslaviji još prije I.svjetskog rata,moguće je doslutiti da je prve pacijente primio oko 1900.godine.Primao ih je u skromnoj kiraethani-„sjedeći na šiltetu“ od jutra do večeri,nerijetko i po stotinu dnevno! Redovi su bili beskrajni,jer mu je glas o savršenim dijagnozama i terapijama,kako je pisao makarski novinar Moravec u „Večernjoj pošti“ 1927.,namaknuo „autoritet u širim masama“.

Zabilježeno je i njegovo značajno epidemiološko zapažanja o raširenosti tuberkuloze i sifilisa u našim krajevima.“Jedno je kod našeg hercegovačkog naroda najžalosnije,a to je što ima vrlo malo onih,koji su svjesni svoje bolesti i njenih posljedica,pa se zapuste i tako strada cijela obitelj,a često i cijelo selo,jer neće da se obrate liječniku,nego čekaju dok dođu u najgore grane.Dalmacija,također mnogo trpi od takovih bolesti,ali Dalmatinci su mnogo svjesniji,pa se odmah,u početku bolesti,obrate na liječnika,stoga se kod njih slične bolesti ne mogu raširiti.“

U nadahnutom tekstu Kasima Gujića potvrđeno je narodno pričanje:nikada nije naplatio nijedan savjet,ali ako je neko želio,mogao je ostaviti milodar za jedno od brojnih kulturnih društava čije je blokove imao pored sebe(Gajreta,Napretka,Prosvjete,Narodne uzdanice,Crvenog krsta).Gujić navodi da je u tijeku 1928.godine društvima predao oko 100.000 dinara!

Sadikovićeva je nazočnost danas oslonjena na eho velikog poštovanja sačuvana u snazi bosanskog pamćenja,te na djelo Narodno zdravlje (iz 1928.),s receptima za blizu 300 bolesti,koje neprestano izlazi u novim izdanjima.Njegov dječački odziv „tajnom glasu“ koji je čuo u Šeremetovoj bašći-ispunio je do kraja:bio je dobar sve do svoje smrti.U njegovoj osobi s pratećim legendama, završni je kraj luka prastare tradicija slavenskog vrača (tj.onoga koji liječi) i početaka naučne medicine te organiziranog oblika zdravstvene skrbi u prostoru Bosne i Hercegovine.

Izvor: Ibrahim Kajan:Historija grijeha i nasilja; IC štamparija,Mostar 2019.

Priredio:Kemal Mahić | ljubusaci.com