Ljubuška vina: Iz podruma Begić u svijet

Tradicija kao suhozid, koji je svaka generacija zidala kroz povijest, od pradjeda Luke preko djeda Jakova, dajući mu svoj doprinos do današnjih dana u kojima uz Leona Begića i njegova tri sina Jakova, Stjepana i Branimira vinarija doživljava procvat.

Utisnutih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti okovan kršom hercegovac je od pamtivijeka u areni života bio prinuđen truditi se više od drugih. Tako su prvi čokoti plavca malog doneseni s Pelješca poslužili kao putokaz Leonu Begiću na koji način biti drugačiji i izdvojiti se na tržištu. Uz oduvijek prisutne plavku i žilavku niknuo je vinograd plavca malog koji na drugačiji način dirigiran – specifičnim terroirom i mikro-klimom daje odlična vina.

Dvojba koja godina barikiranog plavca malog – 2015. ili 2016. je bolja ostaje predmet debate za prepunim stolom na terasi vinarije. Za hercegovačkom trpezom, koja na autentičan način zavodi na prvi pogled bez prenemaganja bogato šireći svoje arome, upoznali smo te ljude čija vina traže našu pozornost i kušanje. Plavac mali odjeven u novu košulju ne želi usporedbu s  etabliranom zvijezdom iz Dalmacije već potvrdu kako je, bez obzira što nije odrastao u idealnim uvjetima, ispao izvanredan.

Vinograde Begića osim vjetra s mirisom Dalmacije oduvijek su milovale vrijedne ženske ruke. Kao brižna majka strina ne izlazi iz vinograda dokle god njeno „čedo“ nije dobilo sve što mu je potrebno. Taj ženski dodir uz sve ostalo možda daje izuzetnu eleganciju i lepršavost Begićevim vinima. A kako je svaka sljedeća generacija po idejama za koplje ispred prethodne tako se i Branimir, inače najmlađi Begić, uz to što je preuzeo vođenje vinarije okušao i u eksperimentu stavljanja žilavke u akaciju. Akacija kao drvo pogodno za odležavanje bijelih vina upotrebljavaju mnogi vinari, primjerice kod nas u Istri, međutim u Hercegovini su se to   jedino  usudili Radovan Vukoje i Branimir Begić. Vinograd Rastok kojeg je još zasadio pradjed Luka obiluje akacijom te se ideja prirodno nametnula kao izazov. Uzeti ono što priroda nudi na neoskvrnjenom pladnju kao mogućnost i od toga učiniti čudo.

Vino Rastok to upravo i je. Predivno vino sortne prepoznatljivosti i svježine žilavke s kompleksnim notama koje mu je dalo drvo akacije i elegantnom kremoznošću. Neopterećujuće i pitko, kao i taj cijeli dan u kojem smo osjećali živo i neprekidno kolanje života kroz arterije i vene druženja, hrane i neizbježnog vina.

Budućnost vinarije Begić već sad tvrdo je urezana jednako kao i drveni natpis iznad ulaza na imanje. Ta oaza hercegovačkog šarma i gostoljubivosti poškropljena svetom vodom duboke povezanosti i pripadnosti toj zemlji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Utabanim vizionarskim morem, uz povoljne vjetrove kojima se svi nadamo, čvrsto kormilare braća Begić.

Želimo im dobar vjetar i još bolje berbe.

„…kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim…“

(Ivo Andrić)