Miro Petrović, čovjek kojem je Matokit pao na leđa

Navodno je, pričaju ljudi, ljeti u Fojnici. U bašti Angeline rodne kuće skuplja krumpirove zlatice u teglu, pa onda s njome trijebi mahune.

Iza Gospojine, kad je već u Fojnici navečer hladno, boravi u Klobuku. Svijet je pričao da sjedne na kamen pa broji koliko je neba 'u metrima' između Hercegovine i Zagore. Dok je živio u Sarajevu, navodno je, jeo samo grah i to onaj iz konzerve sa saveznim književnikom Ilijom Ladinom. Kada je živio u Tuzli, Miro Petrović ništa drugo nije radio, nego tražio sol u zemlji na brdu Gradovrh.

Zadnjih godina, najviše vremena, priča narod, večeri provodi sjedeći ispod Starog mosta i pokušava izmjeriti koliko vode zaista proteče između Carinskog i Lukačkog. Jednom ga je, neki čovjek, vidio da se ljestvama penja na Forticu i odatle baca ogromnu ribarsku mrežu na brdo Hum.

Malo je poznato i ovo: kada je Miro Petrović bio dječak, na njegova se leđa, sručio vrgorački Matokit i taj teret nosi kamo god da krene. Zato, valjda, i ne piše pjesme tako često i intenzivno.

Nije Miri Petroviću lako: ima on i olovku i obje ruke, prave, zdrave, ali ne može ih izvući od tog kamenog bloka na ramenima i leđima. Miro Petrović je čovjek koji nikada nije osjetio da mu zrak puše za vratom. A i kako će? Pa na vratu mu je veliki Matokit. Zato se on nikad i ne može do kraja ispraviti i gledati u nebo. Zato gleda u zemlju, u cviće, u travu, u tu krumpirovu zlaticu.

Kad su mu pjesme hvalili Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Mile Stojić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Petar Gudelj, on to nije mogao pročitati. Sve te njihove pisanije bile su na najvišim policama u kući i šta će, Miro Petrović, to nije mogao dohvatiti, a ni pročitati.

Jest njemu svijet govorio da mu hvale pjesme i pišu da je dobar, ali Miro Petrović nije vjerovao. Ne vjeruje ni danas. Nikome nije palo na pamet da spusti te njihove pohvale na pod da bi ih Petrović mogao pročitati.

I tako je skoro već 50 godina: i nedavno mu objave novu knjigu pjesama „Spomenar“ i piše Petar Gudelj recenziju, i zovu ga novinari da im da intervju, da kaže nešto više o tome, da se organizira predstavljanje knjiga. Miro Petrović ne može u Kosaču jer tamo ima puno stepenica, a kad nosiš toliki kamen za vratom i leđima, normalno je da ne možeš.

Ne može ni na televiziju jer ne može s tim kamenom u studio, a ne može ni dati intervju za novine i portale jer nema smisla objavljivati bez njegove portretne fotografije. A Miro Petrović se ne vidi od tog kamena. I zato je on, navodno, rekao da se ne može hvaliti, a ni kuditi.

Miro Petrović je povučen čovjek. Onaj mu se kamen s leđa, povukao u utrobu, u dušu. Iz tog kamena on piše.