Pročitajte pobjedničku kratku priču "Zamjena" autorice Petre Barbir

Pročitane su tri kratke priče i 11 pjesama, a stručno povjerenstvo je na kraju odlučilo da je najbolja priča Petre Barbir, učenice sedmog razreda.

Pročitajte pobjedničku kratku priču "Zamjena" autorice Petre Barbir_

"Zamjena"

Na otoku. Uznemireno more ljuljalo se ovamo-onamo. Jedinu svjetlost u tamnoj, mračnoj noći činio je usamljeni svjetionik. Zapitali bi se zašto je usamljen, da, znao je on da mu se ljudi dive, ali on nije htio tu stajati i promatrati. Najviše od svega želio je putovati. Već mu je dosadilo i to modrozeleno more, velike stijene te uvijek iste biljke. No, koliko god on maštao i sam je znao da je nemoguće. Jednostavno nemoguće da kameni svjetionik dobije noge i obiđe svijet. I tako jednog uobičajenog proljetnog popodneva, zapravo bio je suton, sunce je skoro zašlo, svjetionik je i dalje maštao o putovanjima i razmišljao o svom „jadnom“ životu. Blizu njega sletjela je lastavica. Izgledala je staro, iscrpljeno. Vidjelo se na njoj da će se srušiti od izmorenosti.

„Pa pozdrav, predivni svjetioniče, dugo sam putovala. Bi li možda htio popričati sa mnom, bila sam vrlo usamljena? Moja su krila već odavno stara pa se često umaram. Da sam bar kao ti, nikada nisi umoran. Stalno možeš uživati u ljepoti ovog područja. Sigurna sam kako je još ljepše zimi.“
Svjetionik ju je začuđeno gledao: „Da li je moguće da netko želi biti poput mene? Da netko stvarno želi biti svjetionik?“ razmišljao je. „Oprostite, draga lastavice, ja se ne bih složio s tim. Ja bih najradije da mogu biti kao ti. Ti si slobodna, putuješ i uvijek si u pokretu. Letiš iznad gora i dolina, iznad rijeka i potoka, iznad cvijeća i drveća. Imaš lepršava predivna krila…“ s uzbuđenjem će svjetionik. No, lastavica nije promijenila mišljenje.

„Dragi svjetioniče, ti imaš dom. Ja se selim svako malo. Iako nisi slobodan, tu si gdje ti je i mjesto. Imaš more i njegove ljepote. Možeš promatrati sve vrste brodova koji plove. Ljudi ti se dive, poseban si. A ja… ja sam obična lastavica. Ja sam toliko obična da ljudi i druge životinje ne obraćaju pozornost na mene…“
I tako lastavica i svjetionik i dalje su se raspravljali. Sunce je već odavno zašlo. Pojavila se i prva zvijezda. Nebo je bilo mračno i crno. BUM! PRASAK! Odjednom cijelo područje obasja snažna plava svjetlost. Toliko jaka da bi običan čovjek mogao oslijepiti. Svjetionik i lastavica okrenuše se prema svjetlosti. I začuše dubok glas. Kao da se obraća samo njima, uostalom, kao da ga samo oni i čuju.

„Vaša želja, moja je zapovijed, od sada jedno je drugo.“

Svjetlost nestade. Lastavica i svjetionik gledaše se opet oči u oči, malo ošamućeni od svjetlosti. Samo… Nešto nije bilo kako treba! Svjetionik bijaše lastavica, a lastavica bijaše svjetionik. Njihove želje bile su toliko snažne da su se ostvarile. Prošlo je nekoliko mjeseci od tog događaja. Pa, mogu reći da nije bilo baš onako kako su zamišljali. Ispočetka je bilo zabavno, veselo i nekako cool. Lastavica, to jest sada svjetionik, obožavala je more, zalaske sunca, nove brodiće. Bila je ponosna na sebe kad bi netko upirao prstom u nju i divio se. Nije imala krila koja su joj zadavala muke. Svjetionik, ili sada lastavica, obišao je cijeli otok. Letio je, osjećao vjetar, upoznao oblake, dodirnuo visoka drveća. Odmah se snašao s letenjem, nije toliko teško koliko izgleda. Ali… Znate, u pričama uvijek postoji ali… Nedostajao im je njihov stari život. Nitko ne bi rekao da se nakon toliko žaljenja opet žele vratiti na staro. Ali jesu. Ovog puta bilo je prekasno. Svake večeri svjetionik bi dolazio do lastavice da zajedno tuguju, sve dok nije izdahnuo. A lastavica, to jest, sada svjetionik, pokušava biti sretna. Ako je ikada sretnete i ona vam ispriča ovu priču, nemojte joj govoriti u čemu je pogriješila. Jer i sama zna da svatko svoj križ nosi najbolje i da trebamo biti zadovoljni s onim što imamo i onim što jesmo. I svi smo posebni na svoj način.

Petra BARBIR, 7. c