Ljubuški kraj: Od Žabljaka, preko Gožulja, do Gradske... [foto]

Spomenik, koji krasi središnji dio grada, na novosagrađenom trgu ispred Sv. Kate, s postoljem je visok tri metra.

Bila je nedelja rano iz jutra 19. trvanja 2020. godine. Stojim tu sam ispred crkve sv. Kate u Ljubuškom. Vrata su zatvorena. Corona doba je. Umjetničko djelo fra Grgora je tu, zasigurno spomenik velik duhovne vrijednosti.

Fra Lovro je rođen 1682. godine u Ljubuškom u Hercegovini, koja je u to doba bila pod vladavinom Osmanlijskog Carstva. Rođen je u muslimanskoj obitelji i ime mu je bilo Hasan. Sve do 1690. dječak je živio u Ljubuškom.

On je dijete ljubuškog kraja – fra Lovro Šitović ili, kako se često potpisivao, Laurentius de Gliubuschi.

Oprostih se od slova uklesanih u kamen podno spomenika „Pisna od pakla“, i niza otvorenih pitanja o poniženom čovjeku u nama. Otvara se dakle u nama, u čovjeku koji je na udaru svih vrsta kako ne treba, od misaono karijernog i političkog cinizma, bahatosti u kulturnoj promociji, ništenju života i prirode.

Onda ovog „fratra“ valja kontekstirati kao promotora hrvatske pisane umjetnosti, a vrijednosti mogu biti grund duhovnog doživljaja, duhovnog zajedništva. Vjerski trenutak dakako davao je snagu toj viziji.

Uputih se dalje, opremljen kamerom u duhovni dijalog s ostacima materijalne kulture vizionalno svjedočeći estetski doživljaj u kojem kamen i prostor u suživotu evociraju podrijetlo jedne ljudske zajednice.

Danas tako djelotvorna misao o općem dobru izaziva sažaljiv pogled suvremenog čovjeka, koji se grozi, uglavnom romantičarskog blebetanja, davno arhiviranih u ropotarnici preživjelih starina. Sva ta i druga poniženja na rubu su podnošljivoga, kao i duša, a zapravo ne znamo postoji li ona uopće, jer ju je i sama psihologija odbacila kao temeljni predmet izučavanja (znanstvena oholosti),u nepostojanju (?) dobacila čovjeku u lice irelevantna je ili nema je više.

U mahali na Žabljaku

Nakon nekoliko minuta vožnje preko starog pazara dođoh na Žabljak ispred džamije koja se nalazi u Ljubuškom i druga je po starosti. Nalazi se na padinama brda Butoravice. Građena je od tesanog kamena, kao i minreb. Kamena munara je visoka približno 15 metara. Nema poptupno preciznog imena graditelja, jer se u dokumentima navodi Muhamed, sin Sinanov. Ni vrijeme gradnje nije precizirano, ali se pretpostavlja da je građena polovinom 17. stoljeća. Jedna rekonstrukcija je urađena i 1892. godine. Financirao ju je ljubuški veleposjednik, vakif i dobrotvor Zaim-beg Selimić.

Pogled na Žabljak, sjećanje na dobra stara vremena i ljude, do novog doba, doba „Corone“ i pustoši te nade u povratak u normalno stanje.

Sjetih se i serdara Hame Novića, pripadnika ondašnje hrvatske vojske od 1941.don1945. godine i njegovog druženja i prijateljstva s Markom Dugandžićem, ratnim drugom iz Radišića, kad su znali koju više ćoknuti, pa zapivati neku zabranjenu. Družio se serdar Hamo i s Nikolom Šimićem na Plantaži radeći za svoju obitelj. A, tek meštar Rezak, mesar koji je znao svoj zanat do u tančine, i njegova famozna motor prikolica kad bi stigla u Dugandžića mahalu, veselju nije bilo kraja uhvatiti se i provozati do Jelušine ulice.

Isto tako, Džeme, vrijednog i marljivog zemljoradnika i prodavača voća i povrća na ljubuškoj novoj tržnici.

No dobro,ipak postoji čovjek i ljudi, postoji duša onda i duševni čovjek. Dakle,ljudi kao što su bili Hamo, Rezak, Džemo i mnogi znani i neznani ljudi. Upravo tako mogli su u svom tjelesnom trajanju prevladati poniženja, na rubu podnošljivoga, i iskušenja, upravo zato što nisu bili rigidni model tadašnjega vremena, već u punoći intuitivni stratezi života u građenju osobe, i to s dugim stažom patnje.Takvi ljudi po svojemu moralnome ustroju, i da nisu bili serdari, mesari i prodavači voća i povrća, bili bi branitelji općega dobra.

Gožulj

U ovom nekad naseljenom mjestu općine Ljubuški odnosno mahali dođe i zaslužna ulica koja je nazvana po Kasimu Gujiću. Rođen 1906. godine u Ljubuškom od oca Hasana i majke Paše, kćerke Ibrage Mesihovića. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu u Mostaru. Vrlo rano je napustio zanimanje učitelja, i posvetio se uzgoju duhana na svom malom imanju i novinarstvu. U svojoj kratkoj trinaestogodišnjoj novinarskoj karijeri napisao je niz vrijednih radova kao dopisnik i suradnik skoro pedeset zagrebačkih i sarajevskih tiskovina.
Vitez pera Kasim Gujić borio se za čovjeka još u bivšoj Jugoslaviji, kada je bez straha, pisao o teškom životu hercegovačkog seljaka, naročito sadioca duhana, nad kojim je vršena najobičnija pljačka niskom procjenom njegova duhana. Bio je marljivi istraživač hrvatske povijesti u krajevima Bosne i Hercegovine, pa je iz toga područja napisao cijeli niz zapaženih rasprava i članaka, razasutih po raznim listovima u Zagrebu i Sarajevu.
Za svoj narodni rad bio je često izvrgavan gorkim iskušenjima. Proganjan je, kažnjavan i zatvaran, ali usprkos toga nije se pokolebao u svom hrvatskom uvjerenju i ni pred kim nije skrivao ono što je mislio, nego je uvijek otvoreno iznosio istinu.

Kasimova tragična i prerana smrt u 37 godini života za vrijeme II. Svjetskog rata do danas nije razjašnjena. Više i iscrpnije pisao je o Kasimu Gujiću i njegovu životu dr. Halid Sadiković. Svojim istraživačkim radom ljubušacima je ostavio dosta lijepih zapisa o gradu koga neizmjerno voli.

Gožulj posjeduje vode kao niti jedno mjesto u Hercegovini. Tu u video krugu je i nekadašnja poznata Fejzina kafana koja je preuređena u vakufski prostor Medžlisa Ljubuški. A korzo osta samo u sjećanju i u čekanju nekih novih ljeta i neke nove djece, novih generacija koje će vratiti dušu mahali.

Nakon Gožulja zaputih se prema Mostarskih Vratima. Na trenutak da počinem,fotografiram i zapalim jednu. Puno me veže uspomena za Zavraćane,a posebice imena kao što su:Ivan-Kajin; Ivan-Anđin i Ivan Grgin. Posebna je to priča za neka bolja i druga vremena.

Gradska i Gračani

O životu u prapovijesno doba govore ostaci osamdesetak prapovijesnih kamenih gomila na više lokaliteta. U biti to je naseljena površina šest kilometara sjeverno od Ljubuškoga u krškoj zaravni. Graniči s Mostarskim Vratima, Cernom, Malim Ograđenikom, Dragićinom, Hamzićima i Radišićima.
Mještani ga dijele na pet zaseoka: Nunići, Sinanovići, Husići, Špage i Dubrave.

U austrijskim popisima 1879. i 1885.godine Gračani su upisani zajedno sa stanovnicima Ljubuškog ili Cerna.

U popisu 1895. godine Gradska je uvrštena u ljubuške mahale, pored Bešir mahale, Crkvice, Glavice, Gožulja, Pobrišća, Pregrađa, Vodice, Zir mahale i Žabljaka.

U posljednjem austrijskom popisu 1910. godine u Gradskoj je bilo 18 kuća, od toga jedna nenastanjena. Od 119 žitelja, 114 su bili muslimani i 5 katolici. Slobodnih seljaka bilo je 5 s 23 člana obitelji, kmetova 5 s 13 članova, pretežno slobodnih seljaka 6 s 41 članom i pretežno kmetova 3 sa 25 članova.

Prema popisu iz 1921. godine selo je imalo 19 obitlji i 150 žitelja, a u popisu 1948. godine 47 obitelji i 257 žitelja. U anketi koju je proveo geograf Kanaet 1955. godine Gradska je imala 268 žitelja. Od 44 obitelji dominirali su Maksumići(35), zatim Špage(5), Elezovići(3) i Čolići(1).

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine broj žitelja iznosio je 291,a u zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine 111 žitelja.

Prvi Gračani su otišli na rad u Njemačku tek 1970.godine. Rasuti po svijetu, ostali su i srcem i dušom privrženi svom rodnom mjestu. U zadnjem ratu od 1991.do 1995.godine, kada se zlo zakotrljalo mnogi Gračani nažalost ponovno su razasuti po BiH i svijetu. Nedužne su žrtve doživjele neželjenu sudbinu. Treba izvući pouke i zaključke. Tu su samo stariji, istina imaju i dvije, tri obitelji s djecom. Od tih mlađih dio radi u Ljubuškom, pomalo se bave stočarstvom, uzgojem krava i proizvodnjom mlijeka i to je to.

Susrećem u selu par stanovnika na određenim razmacima te im poželi dobar dan i svako dobro. Fotografiram i pitam za imanje stomatologa dr. Smaje Špage, da provirim dokle je stiglo njegovo „Hercegovačko zlato“, odnosno mala plantaža smilja.

Zahvalan sam životnim okolnostima koje su me usrećile u osnovnoj školi u Ljubuškom, prijateljstvu s Smajom. U njemu sam prepoznao napor koji vodi općem dobru, koje sva poniženja i nakane zla čini ništavnim, ali i inspirativnim dionicima za duhovno usavršavanje svakog duševnog čovjeka. Bio je pri ruci tijekom liječenja Petra D. u Sarajevu.

Svetost nam čovječja, svačije duše i svačijeg života, neovisno o vjeri i naciji, zabranjuje zlouporabu nedužnih i nemoćnih ratnih žrtava. U čimbenik vremena utkan je i zator. Dvije su i pol tisuće Ljubušaka izginule u Drugom Svjetskom ratu i poraću. Svaka je žrtva žalosna.

Na kraju, a istine radi

Spomenicom ustanovljujem, da su neki ljudi postojali,zbog njih samih i pijeteta jednog vremena, a to su:

ELEZOVIĆ MUSTAFA „Mujo", rođen 1.listopada 1913.u Gradskoj (otac Mumir i majka Hatiđža,rođena Kekić). Po narodnosti Hrvat,musliman,oženjen,otac troje djece i pripadnik Njemačke vojske. Nestao 1945. na Križnom putu.

MAKSUMIĆ ALIJA „Bjelkić“, rođen u Gradskoj. Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen dvoje djece. Civilna osoba. Ubijen skupa s nevjeston Hatom, 1946. godine u Gradskoj od strane jugoslavenske vlasti pod optužbom da surađuje sa škriparima.

MAKSUMIĆ HARIF, rođen u Gradskoj,(otac Selim). Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac dvoje djece. Ubijen u Cernu, od strane partizana. Sahranjen u Gradskoj.

MAKSUMIĆ HUSO, rođen 1920. godine u Gradskoj, (otac Safet i majka Hatidža, rođena Maksumić).Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac troje djece i pripadnik Njemačke vojske. Službovao u Ljubuškom. Zarobljen i streljan 28.11.1944.u Ljubuškom, od strane partizana.

ŠPAGO OMER, rođen 1909. u Gradskoj, (otac Osman i majka Fata). Po narodnosti Hrvat, musliman, oženjen, otac dvoje djece i pripadnik hrvatskog domobranstva, a potom prelazi u partizanske postrojbe. Poginuo u studenome 1944. u Bjelimićina kod Konjica, u oružanom sukobu.

Žene, majke su ostale bez muževa, a djeca siročad bez očeva. Spomenik pod nazivom „Spomenik majci“ u Ljubuškom zorno svjedoči o istinskim heroinama ljubuškog kraja, među njima su s zahvalnošću i poštovanjem također udovice žene, majke iz Gradske sa svojom djecom.

Radi buduće mladeži i budućih izazova, žrtvama se mora dati puno poštovanje i pravu važnost.

Zbog čega?

Osudit će zlo. Okrijepiti dobro. To je dug bivšim, sadašnjim i budućim naraštajima.