Radosno, s Gospodinom - od Ljubuškog do Konga

Sve je to, i mnogo više, vesela s. Adriana Galić, ŠSF Hercegovačke provincije Sv. Obitelji.

Tijekom osnovne škole, kako kaže, kada su druga djeca išla na vjeronauk, a ona nije, to joj je bila "tiha patnja", te je u petom razredu izrazila želju roditeljima da i nju upišu na ovaj predmet. Posjeli su ju i objasnili kako njezin otac Velimir nije kršten, te ni crkveno vjenčan za njezinu majku Jelu, a da ni ona ni sestra joj Snježana nisu primile sakramente inicijacije..., piše Katolički tjednik.

Kolektivni obiteljski kršćanski odgojž

Današnja misionarka, rođena 1979., objašnjava nam kako do petog razreda nije bila toliko ni svjesna, iako je imala svoj odnos s Isusom i molila... Potom je objasnila kako je ubrzo cijela obitelj krenula na, kako kaže, "kolektivni obiteljski kršćanski odgoj"... Nakon nekog vremena, s ponosom ističe, imala je priliku biti nazočna očevu krštenju i crkvenom vjenčanju njezinih roditelja, a ona i sestra su primile sakramente inicijacije, s tim da je s. Adriana krizmu primila sa svojim vršnjacima.

Za sebe nam još veli da je bila uvijek pomalo živahno dijete, te kako nije imala puno mira. "Krajem osnovne, početkom srednje škole razmišljala sam o samostanu. Tada sam postala članica franjevačke mladeži – Frame, bilo je poraće, nije se sve još bilo smirilo, te je kod nas bilo dosta izbjeglica. Često smo ih tada obilazili s fra Stipom, tadašnjim voditeljem Frame, i u franjevačkom duhu pomagali koliko smo mogli, među siromašnima živjeli... I moji su me tako odgajali", ispričala je s. Adriana koja je i danas nastavila svoj život u tom duhu, samo - na drugom kraju svijeta...

Radosno življenje poziva

U Ljubuškom je završila osnovnu i srednju školu, te potom u Mostaru studij razredne nastave. Nekoliko je godina radila u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom, ali je želja za redovništvom ponovno postala jaka te je u samostan franjevki u Bijelom Polju kod Mostara primljena u kolovozu 2006. "Tu sam provela vrijeme formacije. Dvije godine sam provela u Međugorju radeći u Majčinom selu, te u Bijelom Polju radeći u vrtiću. Nakon položenih doživotnih zavjeta pisala sam zamolbu za odlazak u misije, točnije u Demokratsku Republiku Kongo. Molba je odobrena i nakon nekoliko mjeseci u Parizu, gdje sam učila francuski jezik, moja životna želja se ispunila – primila sam misijski križ iz ruku biskupa Ratka Perića i krenula na pustolovinu svoga života", dočarala nam je ova redovnica kojoj je radost i oduševljenost za Krista uistinu svojevrsni state of mind - i to ne može skriti, te ju svi prepoznaju po njezinoj živahnosti.

Početci...

Za misije se, kako kaže, pripremala poglavito čitajući o misionarima i njihovim mnogobrojnim iskustvima u Radosnoj vijesti, kao i u mnogim njihovim knjigama, gledajući videozapise o njima te ih osobno susrećući... "No, sve to nije bilo dovoljno. Kada dođeš u jednu sasvim drugačiju situaciju od one koju si živjela cijeli život, među ljude sasvim drugačije kulturne, političke i vjerske situacije, zastaneš i shvatiš da si na početku – kao da je to 'prvi dan ostatka moga života'. U misije sam otišla 8. kolovoza 2017. Bilo je toliko toga što sam trebala spoznati, naučiti i prihvatiti, te mogu reći kako sam još u tom 'procesu'. U Kongo su, naime, prvi misionari došli prije nekih stotinjak godina i koliki je doprinos misionara, govori sama činjenica da su danas gotovo svi svećenici, redovnici i redovnice Kongoanci i Kongoanke, tako i u našoj zajednici koju čini sedam sestara iz Splita, 12 Kongoanki i ja iz Hercegovačke provincije. Tu su još i naše mlade sestre juniorke - njih devet, novakinje, postulantice i kandidatice. Ukupno nas je 40-ak, a smještene smo u istočnom dijelu DR-a Kongo, u blizini granice s Ruandom. Dvije zajednice su u gradu Bukavu, jedna u Nyantendeu - selu gdje se nalaze četiri sestre Kongoanke i ja, te jedna u Luhwinji koja je najudaljenija misija", kazala je misionarka koja je i ondje nastavila djelovati u obrazovanju mladih.

Jedna od najboljih škola

S. Adriana naime radi u srednjoj katoličkoj školi Institut Nyantende Sv. Ante Padovanskog gdje predaje vjeronauk i engleski jezik - na francuskom jeziku. "Ravnateljica je, na našu radost, s. Mislava Prkić koja je školu podigla do zavidne pozicije. Jedna je od 10 najboljih između 450 osnovnih i srednjih katoličkih škola, kao i mnogih ostalih. Broji više od 800 učenika i maturanti su nam najuspješniji na državnim ispitima, tako da sam zaista ponosna što radim u toj školi. Jezik bih sigurno navela kao 'prepreku' jer pučanstvo uglavnom govori mashi jezik ili swahili, ali kako je francuski jezik službeni, svi smo ga obvezni govoriti. Djeca uče od prvog razreda osnovne škole i francuski i swahili, a u srednjoj počinju s engleskim. Nerijetko se sva ta učenja pretvore u neku 'mješavinu', ali bitno je da se ipak snalazimo i svi zajedno napredujemo", navela je s. Galić dodajući kako u DR-u Kongo postoji više od 250 različitih jezika i dijalekata, te kako nije ni čudno što imaju pet službenih jezika - uz francuski tu su još četiri nacionalna. Dodajmo i to da je DR Kongo zemlja u kojoj živi više od 70 milijuna stanovnika, a, primjerice, samo selo Nyantende u kojemu djeluje s. Adriana ima više od 60 000 katolika, plus pripadnika ostalih religija.

Cijeniti ono što imamo

Dalje je istaknula kako je obitelj najveće blago ove zemlje, te kako su rijetke obitelji koje broje manje od sedmero djece. "U razredima u kojim predajem uglavnom je od 50 do 70 učenika, i to je ono najljepše u mom poslu, ali i najzahtjevnije. Volim se povezati s učenicima, saznati tko su i što su, koji su im snovi i nade, iako je to ponekad gotovo nemoguće jer većina živi 'za danas' i malo je nade za svjetliju budućnost", spomenula je sestra i dodala kako je situacija u zemlji dosta teška - uz sva prirodna bogatstva pučanstvo živi na rubu egzistencije. Najosnovnije svakodnevne potrebe teško se ostvaruju, poglavito misli na vodu - najveće i najpotrebnije blago njima je nedostupno. "Mi u svakoj kući imamo vodu i koristimo je u neograničenim količinama, dok je kod njih to mukotrpan posao - odlazak po vodu s bidonima, koji se i te kako cijeni i mjeri se potrošnja. O hrani da ne govorim! Rijetke su obitelji u kojima se jede više od jednog obroka. Iako se pučanstvo bavi poljoprivredom, većina napušta polja i bježi u gradove zbog nesigurnosti i pljačkaša. Uslijed porasta pučanstva u gradovima dolazi do manjka hrane, što vodi novom nasilju i krađama. Ipak, sve te životne nedaće i poteškoće nisu zaustavile život. Učvrstile su ga u vjeri u Boga koji je jedini put, istina i život! Nevjerojatna je snaga i radost koju osjećate kad ste na svetoj misi, na njihovim slavljima i malim svakodnevnim radostima. Rado primaju svakoga u svoj dom i dijele ono malo što imaju", dočarala je misionarka.

Hrabro, s Isusom!

Kako je govorila o obitelji, saznali smo i kako je njezinima teško pala odluka da će svoj život nastaviti u misijama. "Moram priznati da mojim roditeljima i sestri, kao i široj obitelji i prijateljima, nije bilo lako što idem tako daleko i u toliku nesigurnost, ali vidim da su ponosni na mene i vjerujem kako će jednoga dana i razumjeti moju potrebu i razloge odlaska", kazala je sestra koja je svoje bližnje uspjela posjetiti prošlog ljeta kada je sudjelovala i na Godišnjem susretu misionara Crkve u Hrvata održanom u Splitu gdje je povela i tri sestre Kongoanke koje su vesele jednako kao i ona sama.

Na kraju je mladima poručila da budu hrabri te se odazovu Božjem pozivu kojeg osjećaju i služe Njemu i bližnjima. "Nema većeg i ljepšeg 'posla' jer sam bezbroj različitih poslova probala. Nitko me nije usrećio i nikad nisam bila sretnija nego kad sam u blizini Isusa, jedinoga Stvoritelja i Spasitelja! Ja danas ne bih bila ovo što jesam da nije bilo moje zajednice i podrške mnogobrojnih sestara i braće fratara. Za njih sve svakodnevno zahvaljujem našem Gospodinu, Milosrdnom Isusu i Duhu Svetom koji nas vodi i prati na našem životnom putu", kazala je na kraju misionarka s. Adriana Galić.