Život Anice Kolobarić: Tko dijeli, taj i dobiva – priča o radu, vjeri i ljubavi [VIDEO]
- Napisao/la I. A. / Ljportal
- Objavljeno u Društvo i ljudi
- Ispis
- Pošalji e-mail
„Ovce sam čuvala do svojih sedam godina, onda krenula u školu…“ – tako započinje priča bake iz Hercegovine, danas 81-godišnjakinje koja se sjećanja na djetinjstvo i mladost nosi kao najvrjednije blago.
Rođena u selu nadomak Ljubuškog, odrasla je u siromaštvu, ali u zajedništvu i pjesmi. Nakon četiri razreda škole sanjala je da nastavi dalje, no otac je odlučio drukčije: „Ti ćeš čuvati ovce, sestra će dalje u školu.“ Tako su započele godine rada, čuvanja stada, kopanja vinograda i sadnje duhana.
Knjiga umjesto pletiva
Dok su druge djevojčice, prema običaju, morale plesti čarape ili veste dok paze ovce, ona je krišom knjige nosila pod džemperom. Iglice bi se vrtjele samo da majka ne posumnja, a prave stranice koje su je nosile bile su one – iz knjiga. „Volila sam čitati sve što mi dođe pod ruku“, priznaje, sjećajući se večeri kada bi pod svjetlom petrolejske lampe čitala do kasno u noć.
Igre i pjesme djetinjstva
Unatoč teškom radu, djetinjstvo je bilo ispunjeno pjesmom i igrom. Čuvale su se ovce uz gangu i bećarac, a u korizmi bi cijelo selo pjevalo Gospin plač. Djeca su igrala skrivača, „žive i mrtve“, palje i klisa. „Nije bilo psovki, nije bilo ružnih riječi – samo pjesma, smijeh i šala“, prisjeća se baka.
Rad bez odmora
Obitelj je živjela od zemlje – loza, duhan, kukuruz. Sve se nosilo na leđima, uz brda i nizbrdice. „Uvijek na brimenji“, kaže, koristeći starinski izraz za teret. Nedjelja je bila jedini slobodan dan – dan za crkvu, šetnju i druženje. Na stolu je uvijek bilo – pura, s kiselim ili slatkim mlijekom, s maslom ili medom.
Ljubav i put u Slavoniju
Sudbina ju je spojila s Ivanom, s kojim je otišla u Slavoniju. Tamo su od ničega stvorili pravi mali ranč: krave, svinje, patke, pure, ovce… Sve je radila sama i s ponosom. „Neki su mi se rugali da muž inženjer, a ja u polju. A ja sam govorila – to je moj život i moj rad.“
Podizala je četvero djece, a danas ima 13 unučadi i praunučad na putu. „Moja najveća sreća su djeca, unuci i rad. Dok radim – živa sam.“
Životna filozofija
Baka i danas štrika, dijeli čarape i veste rodbini i prijateljima po cijelom svijetu. Voli pričati viceve, šaliti se s unucima i s djecom iz susjedstva. „Djeca su mi najveća radost. Kad pate, najteže mi je. Zato se molim za svu djecu, ne gledam ni vjeru ni boju.“
Prisjeća se i Međugorja, prvih hodočašća i ozdravljenja, vjerujući da su molitva i vjera ono što čovjeka drži.
„Ne psovati, raditi i dijeliti“
Kada je pitamo što bi poručila mladima, odgovara jednostavno:
„Radite, ne gubite život na mobitelu. Neka mladi luduju malo kao i mi nekad, ali neka rade i neka pjevaju. Ko dijeli – taj i dobiva.“
I dok priča završava, baka opet ponavlja ono što je utkano u njezin život: „Ja volim ljude, volim djecu, nisam se nikad ni s kim posvađala. Sve se može kad se radi, a veselje i pjesma nose čovjeka dalje.“
Šala i dijeljenje
Poznata je po svom smislu za humor i darivanju. „Podijelila sam preko 600 pari čarapa, štrikam i šaljem u Njemačku, Srbiju, Bosnu… Tko god dođe – dobije.“
Za mlade ima jednostavnu poruku:
„Radite, ne gubite život na mobitelu. Malo ludujujte, nek se smije i pjeva – ali radite. Ko dijeli, taj i dobiva.“
Hercegovina u srcu
Iako je Slavonija njezin dom, Hercegovinu nikada nije zaboravila. „Svaku travku po brdu upisala sam u svoju tekicu. I kad čujem gangu, diple ili sviralu – srce mi se vrati u djetinjstvo.“
Baka Anica svoju priču završava stihom:
„Sudbina me u Slavoniju dovela, ali Mostarska vrata nisam zaboravila…“