Hrvati u svijetu: Rudi Tomić - kroničar suvremene hrvatske povijesti

Uglavnom su morali bježati iz političkih ili gospodarskih razloga. Od XV. stoljeća Hrvati mnoštveno napuštaju svoje povijesne hrvatske zemlje bježeći ispred turske najezde, posljednjih barbara s istoka, koji su napadali kršćansku Europu. Tada su spašavali živote i obitelji bježeći u susjedne zemlje, prema zapadu i sjeveru u Kranjsku, Austriju, Bavarsku, Mađarsku, Češku i Slovačku, a prema jugu preko Jadranskoga mora na talijanski poluotok. Taj se iseljenički val odvijao nekoliko stoljeća, sve do konca XVIII. stoljeća. Zanemarimo li slavne dubrovačke pomorce i pustolove koji su plovili i osvajali istočnu obalu Sjeverne Amerike još prije Kristofora Kolumba, a da to tada nisu znali, te današnju Panamu, Kostariku ili Kolumbiju, sve do druge polovice XIX. stoljeća nije bilo znatnijega iseljavanja iz hrvatskih zemalja. U drugoj polovici XIX. stoljeća i početkom XX. stoljeća iseljavanje Hrvata uglavnom se događalo iz ekonomskih razloga. Kako su bili bliži Jadranskom moru i morskim putovima, u tom su razdoblju najviše iseljavali južni Hrvati iz Dalmacije, Hercegovine, Like, Primorja i Istre.

Nakon Prvoga svjetskog rata i nastankom prve Jugoslavije Hrvati su se sljedećih sedam desetljeća pretežito iseljavali iz političkih razloga. Razlog je velikosrpski karakter prve kraljevske Jugoslavije, te velikosrpstvo i komunistički totalitarizam u drugoj Jugoslaviji. Rijetki Hrvati, koji su uspjeli pobjeći odmazdi od strane jugopartizanskih protuhrvatskih formacija nakon Drugoga svjetskog rata na Bleiburgu, emigrirao je u Zapadnu Europu, te Južnu i Sjevernu Ameriku.

Od 1945. do 1962. godine druga totalitaristička Jugoslavija bila je najobičniji logor iz koje su uspijevali pobjeći samo najhrabriji i najsposobniji Hrvati. Od te 1962. godine, iz razloga teške ekonomske krize, dozvolilo se plansko iseljavanje stanovnika te države i njihovo slanje na tzv. privremeni rad. Uglavnom su ljudi odlazili na rad u Zapadnu Njemačku, a s vremenom su ih počeli prihvaćati i u Austriji, Švedskoj, Švicarskoj, Francuskoj, pa manji broj u Nizozemskoj i Belgiji. Među ekonomskom emigracijom najveći dio bili su proganjani, obespravljivani i ponižavani Hrvati. Cijelo vrijeme trajanja druge komunističke Jugoslavije viđenije hrvatske emigrante ubijala je jugoslavenska Udba diljem svijeta.

Rudi Tomić je pobjegao iz Jugoslavije prije otvaranja vrata onima koji su dobili radne dozvole u Zapadnoj Njemačkoj i susjednim kapitalističkim zapadnoeuropskim državama. S 26 godina napustio je „komunistički raj“ i kao politički emigrant, sve do raspada Jugoslavije 1990. godine, preko 30 godina, nije smio dolaziti u rodni hercegovački zavičaj. Živio je i djelovao u kanadskom Torontu.

U svome novinarskom radu upoznao sam mnoge emigrante koji su se poslije 1990. vratili u Hrvatsku. Neki privremeno, a neki trajno. Svaki je od njih nosio drukčije ožiljke mukotrpnoga života u emigraciji. Nije im bilo lako. Bilo im je uglavnom teško. Ne samo zato što su puno radili, a većina Hrvata po svijetu uvijek je bila cijenjena po svome pristupu poslu, nego ponajvećma iz razloga što su svake noći sanjali slobodnu i neovisnu svoju Hrvatsku i svakoga dana živjeli s njom. Neki dan je politički analitičar Tihomir Dujmović to jako dobro opisao i zaključio kako nakon 1990. i obnove hrvatske državnosti stanje nije nimalo dobro. I kako nakon svega imamo dvije Hrvatske, onu u svijetu, u iseljeništvu, onu emigrantsku gdje se i dalje živi hrvatstvo i po danu i po noći, dok, s druge strane, u samoj Hrvatskoj, a pod tim mislim na sve hrvatske zemlje „na ovim prostorima gdje Hrvati žive“ (Bosna, Hercegovina, okupirana Boka Kotorska sa zaleđem, okupirani istočni Srijem, Bačka…), u kojima je stanje gore nego u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Prema Dujmoviću razlog je nesmiljena jugokomunistička (velikosrpska) indoktrinacija koja je dovela čak do toga da se Hrvati ponovno boje reći da su Hrvati, da pristaju na lažni jasenovački popis, da počinju vjerovati u velikosrpske i četničke laži da prvi kvadrat na hrvatskom povijesnom grbu nije bijele nego tobože crvene boje, da se boje pobuniti što im aktualna hrvatska politička elita zabranjuje stari povijesni pozdrav Za Dom spremni!, itd. Upravo ta hrvatska inertnost, popustljivost, neznanje i to hrvatsko kukavstvo prije svega smeta Rudiju Tomiću u dalekoj Kanadi. Jer on se nikada nije predao. Iako će za koji dan navršiti 90 godina iznimno plodnoga života on i dalje sanja hrvatsku Hrvatsku u kojoj se smije reći da si Hrvat. Upravo tako Rudi i piše cijelo vrijeme emigracije koja traje već 64 godine. On se je protiv druge Jugoslavije borio pisanjem, a i danas koristi pero svakodnevno ukazujući na nelogičnosti aktualnih hrvatskih vlasti koje su podlegle globalizaciji, udaljile se o Boga i vode protuhrvatsku politiku.

Možda će se neki zapitati pa što to Rudiju Tomiću i drugim Hrvatima po svijetu treba? Zašto gubi energiju kad je i nama u Hrvatskoj jasno da ne možemo ništa promijeniti jer su potomci jugokomunista, udbaša i kosovaca zauzeli sva državna politička vodstva i vode nas u propast! Oni ne znaju da se Rudi Tomić i njemu slični pošteni emigranti, pošteni Hrvati, nikada ne će pomiriti da ne može bolje. Oni zaboravljaju da je stalna borba za dobro Hrvata i Hrvatske njihov život i da zato ne mogu stati.

U ovoj knjizi nalaze se Rudijevi tekstovi koji su objavljivani proteklih petnaestak godina u bivšem političkom tjedniku Fokusu i današnjem portalu Hrvatskom fokusu te na mnogim drugim hrvatskim portalima. S obzirom da ih je pisao domoljub, čovjek koji vjeruje u Boga, čovjek koji zna da će na kraju istina pobijediti i da će se Hrvati i u ovo preopasno globalizacijsko vrijeme uspjeti othrvati svim izazovima i opasnostima, ovi su tekstovi i dalje aktualni i korisno ih je pročitati. Čitajući ono što je godinama pisao Rudi Tomić stječe se dojam kako je vrijeme stalo i da Hrvati i Hrvatska uvijek žive sudbonosno vrijeme u kojem nema opuštanja. Stoga moramo pohvaliti Rudija Tomića i zahvaliti mu na tomu što je kao hrvatski emigrant napisao toliko toga dobroga i zato se s pravom može ustvrditi kako je on kroničar suvremene hrvatske povijesti.

  Sama knjiga podijeljena je na četrnaest poglavlja: "Hrvatska", "Bosna i Hercegovina", "Hrvatska politička scena", "Hrvatska emigracija", "Iseljena Hrvatska", "Hrvatska povijest", "Domoljubna Hrvatska", "Hrvatski mučenici", "Hrvatski izdajnici", "Srbija i velikosrpstvo", "Četnici u Hrvatskoj", "Jugokomunizam", "Islamizam" i "Globalizacija u svijetu". Iz samih naslova poglavlja vidimo kako je autor dotaknuo sve teme koje su važne za budućnost hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Knjiga ima 364 stranice. Uz Riječ urednika na kraju knjige nalazi se opširna "Bilješka o autoru", te "Kazalo imena". Knjiga je to koja nikoga ne će ostaviti ravnodušnim.

Rudi Tomić

Rudi Tomić rođen je 8. kolovoza 1933. u Donjim Radišićima (Ljubuški, Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je na Humcu, nižu gimnaziju na Širokom Brijegu, medicinsku (preventivnu) školu u Mostaru i vojnu medicinsku školu u Mariboru. Od 1959. godine živi u Torontu (Kanada) gdje je emigrirao i nastavio borbu za Hrvatsku riječju i djelom.

   U Torontu je završio grafičku umjetnost (Western TechnicalSchool), Schoolof Business (Real Estate), organizacijsko upravljanje (Corporate) i društveno upravljanje (Leadership) na RyersonPolytechnik University, te javne nastupe (ChristopherLeadership) na Lumen Institute.

   Radio je kao medicinski tehničar u Sarajevu (Vojna bolnica) i kao laborantski tehničar u Torontu (Centeninal i Est General Hospital). U Torontu je također radio kao predstavnik Dorset Real Easte Company. Bio je ravnatelj tiskare Rudis Press, upravitelj tiskare na RyersonPolytechnic University, urednik mjesečnika Glas domovine i Hrvatski puk, suradnik mjesečnika Hrvatski list, urednik i voditelj radioprograma Bosna i Hercegovina.

   Do sada je napisao bezbroj članaka, eseja, prikaza, studija i pjesama.

   Jedan je od utemeljitelja i nakladnika Hrvatskog puka. Sudjelovao je u utemeljenju Hrvatskog republikanskog društva "Bugojno", Mjesnog odbora HNV-a Bugojna, Hrvatske informacijske službe u Kanadi i Hrvatskog odbora za ljudska prava.

   Organizator je društvenih aktivnosti Hrvatskog centra i uredništva "Glasa centra", Udruge za dodjeljivanje počasnih diploma hrvatskim sveučilištarcima, Bosansko-hercegovačkog informacijskog centra u Kanadi, Akademskog društva Bosne i Hercegovine u Kanadi, Saveza Hrvata Bosne i Hercegovine u Sjevernoj Americi.

   Uredio je i objavio više od 30 izdanja, djela hrvatskih autora iz iseljeništva i domovine. Aktivan je član sljedećih udruga i organizacija: Canadian Ethnic Press Associationof Ontario, Canadian Ethnic Press Associationof Canada, Canadian EthnicStudies, Canadian EthnicJurnalistaandWriters Club, Canadian CorporateReprographicManagmentAssotiation, Cillegeand University PrintingManagmentAssociation od Canada, Toronto Press Club (Bord od Director).Bio je i član Odjela za međunacionalnu i međunarodnu suradnju Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.Suizdavač je i autor predgovora drugom, dopunjenom izdanju Zbornika radova sa znanstveno-stručnog skupa "Hrvati u BiH - mogućnosti i perspektive", održanog u Neumu 1994.

   Dobitnik je mnogih priznanja među kojima i CertificateofRecognition, Governmentof Canada (1991.); Canadian EthnicJurnalistAward 1991., for 30 YearsofJurnalisticExcellence; AwardofRecognition, RyersonPolytechnic University 1995.; Zahvalnica Sveučilišta u Mostaru 1996…

   Obnašao je dužnost ravnatelja nakladnika Hrvatskog puta, predsjednika CroCan International, upravitelj SkokoAluminiumLtd., direktora Toronto Press Cluba i dopredsjednika Saveza Hrvata BiH u Kanadi.

   Danas je u mirovini i još se aktivno bori za svoju Hrvatsku i hrvatski narod u BiH i Hrvatskoj u svojim kolumnama pišući za razne portale u BiH i Hrvatskoj. Za bivši tjednik Fokus pisao je do njegova gašenja 2009., a suradnju je od početka nastavio i na portalu Hrvatski fokus (www.hrvatski-fokus.hr) od 10. travnja 2010.