Martina Herceg: Učite dijete od malena da zna prepoznati svoju emociju i potrebu

Riječ je o individualnom savjetovanju za roditelje o temama isključivo vezanim za odnos s djetetom, odgoj, nepoštivanje pravila, postavljanje granica… Tom prigodom razgovarali smo s Martinom Herceg, psihologinjom i geštalt psihoterapeutkinjom, koja nam je odgovorila na pitanja o kojima, vjerujemo, razmišljaju mnogi roditelji.

Granice imaju zaštitnu funkciju

-Naša ideja bila je i ove godine obilježiti Svjetski dan mentalnog zdravlja (10. listopada), kao što to činimo zadnjih godina. Dosad su to bila uglavnom predavanja za različitu populaciju. Budući da smo i kolega Brkić te kolegica Paponja i ja školski psiholozi, svakodnevno smo u kontaktu s djecom i slušamo ono što ih muči, savjetujemo, postavljamo im granice, učimo ih da odgovaraju za svoja djela i snose posljedice… Naravno da su nam pritom važni i roditelji. Želimo čuti koje su njihove potrebe i što žele u odnosu sa svojim djetetom te da posvijeste činjenicu kako moraju biti u korak s onim što njihova djeca „nose“, kazala je Herceg za Dnevni list, naglasivši kako su zadovoljni brojem roditelja koji traže savjetovanje.

Teme o kojima razgovaraju ovise o dobi djece, budući da je svaka razvojna faza izazovna i sa sobom nosi određene teškoće s kojima se roditelji suočavaju – korištenje mobitela/ekrana, prenatrpan „životni“ raspored, neposlušnost djeteta, nedovoljna komunikacija… U konačnici, zaključili su kako je najveći problem nepostavljanje jasnih i zdravih granica.

Važno je, dakako, pojasniti što znače granice i koje od njih su uistinu potrebne?

-Primjerice, roditelje znam pitati: „Imate li radno vrijeme?“ Dobro je ako ga imate, a ako ga nemate, nešto nije u redu. Jednako tako pitam ih: „Imate li vrijeme za odmor?“ Ako ga imate – super, a ako nemate – hitno ga pronađite. To su granice koje su nam svima potrebne da bismo funkcionirali. Granice imaju zaštitnu funkciju! Tako je i u odgoju. Granice djeci daju sigurnost. Kada je dijete malo, na odraslima je da ga upoznaju s granicama, što može, a što ne može. Ono po prirodi želi sve. Roditelje mogu savjetovati o tome koje granice bi bilo poželjno postaviti, a kako i kada će ih postaviti to ovisi samo o njima. Znat ćete da ste dobro postupili ako ste u miru sa svojom odlukom i ako ste zadovoljni odnosom sa svojim djetetom, istaknula je Herceg.

Kada roditelj posvijesti neke stvari, postavi određena pravila i granice i time izazove ljutnju kod djeteta, kako tada treba reagirati?

Odlično pitanje. Zašto bismo se plašili ljutnje? Emocija je kao i svaka druga. Samo nam nije ugodna pa bismo je rado izbjegli. Kada se dijete ljuti, odlazi u sobu, ne želi pričati (adolescent), vrišti i baca se po podu (mlađe dijete) – strpljivo čekamo da prođe određeno razdoblje i ljutnja splasne. Da bismo to postigli, moramo biti emocionalno stabilni i ne dopustiti da nas nečija (djetetova) ljutnja izbaci iz takta. Možemo svašta čuti u tim trenucima, da nas ne voli, da smo najgori na svijetu, da će se iseliti iz kuće… I dalje trebamo čekati, a nakon što se bura stiša, mirno prići djetetu i razgovarati o razlogu zašto smo postavili određeno pravilo, rekla je Herceg.

Strah od kočenja slobode djeteta

Objasnila nam je i to kako se pojam granica često poistovjećuje s kaznom.

-Kazne mogu biti tjelesno kažnjavanje, vika/galama čime dijete posramljujemo, zastrašivanje, uskraćivanje nečega i slično. Time dijete ne uči što je poželjno i što može, samo mu dajemo poruku kako nije vrijedno te da ne smije pogriješiti. S druge strane, granice uključuju naše odluke i pravila koje često možemo postaviti u dogovoru s djetetom, a cilj je da dijete nauči koje ponašanje je u redu, a koje nije. Trebamo razlikovati djetetovo loše ponašanje od njega kao osobe i nikada ne nazivati dijete pogrdnim imenima, naglasila je naša sugovornica.

Nije rijetkost da, u situacijama kada se dogode nepredvidive situacije, roditelji počnu vikati i smišljati kazne, nakon čega shvate da su ipak trebali postupiti drugačije.

-Vjerujem da se svima događaju takve situacije. Ako se i dogode – nije smak svijeta. Međutim, ako nas ista situacija ponovno razbjesni, do nas je. To je onda već predvidljiva situacija koja unaprijed zahtijeva odgovor. To znači da, prije nego što započnemo s djetetom neku aktivnost, trebamo odrediti koliko će trajati, što poslije toga i tako dalje. Djeca trebaju znati što ih očekuje i na taj način smanjit ćemo frustracije. Dijete će nas gledati kako reagiramo kada nešto nije po planu. Ne možemo imati izljev bijesa, a od djeteta očekivati da je mirno i stabilno kada njemu nešto ne ide po planu, kazala je Herceg.

Roditelji često strahuju od toga da granicama koče slobodu djeteta. Što biste im savjetovali?

-Vjerujem da nam je svima cilj naći balans – ne želimo biti ni prestrogi, ali ni previše popustljivi roditelji. Trebamo znati (ako ne znamo – naučimo) što je sukladno razvojnoj dobi djeteta. Ne možemo četverogodišnjaka sputavati i zabraniti mu tobogan jer imamo strah od toga da će pasti. Kada postavljamo granice uvijek trebamo imati na umu razvojnu fazu u kojoj se dijete nalazi, kao i potrebu djeteta. Moramo razlikovati svoje potrebe od djetetovih. Jasno je da će roditelj bolje percipirati opasnost od djeteta i tu će mu postaviti granicu. Međutim, djetetovu potrebu i dalje treba zadovoljiti, dok kreiranje programa djetetova života i crtanje puta kojim ono treba koračati – nisu granice. To je uskraćivanje slobode, pojasnila je Herceg.

Dijete treba roditeljsku ljubav

Kroz razgovor s psihologinjom dotaknuli smo se izazovnih granica u odgoju tinejdžera, ali i djece s teškoćama u razvoju.

-Ako su postavljene zdrave granice djetetu u mlađoj dobi, u tinejdžerskoj neće biti puno problema. Dogodit će se to da će tinejdžer probijati te granice, ali onda mora odgovarati za svoja djela i snositi posljedice. Stvari su veoma jednostavne, iako roditelji ponekad donose određene odluke i postaju popustljivi jer je tako njima lakše ili zbog nečega osjećaju sram. Roditelji djece s teškoćama u razvoju su, pak, jedna posebna i inspirativna priča, pa ćemo o njima drugom prilikom. Šifra je ista – svako dijete prvenstveno treba ljubav i zdravog roditelja, navela je. 

S obzirom na sve ovo što smo čuli, roditelji su vjerojatno jako zbunjeni. Imate li neki savjet za kraj razgovora?

-Nije ni čudno da su zbunjeni ako uzmemo u obzir bezbroj članaka koji im se pojavljuju na ekranu, od baka i prijateljica od kojih svaka ima svoj način kako je najbolje odgajati dijete. Dragi roditelji, prvo se zapitajte što je to što vama treba, s čime ste vi u miru kada se radi o vašem djetetu. Učite dijete od malena da zna odgovoriti na pitanje „Kako si?“, da zna prepoznati svoju emociju i svoju potrebu. Kasnije će sve biti lakše, zaključila je Herceg.