Kako je droga ovom Ljubušaku razorila obitelj! Izgubio je tri sina i ženu: ‘Još plačem svakog dana’

Točna je rečenica ona da smo talentirana nacija i da ima nešto u toj našoj genetici što nas čini izvrsnim sportašima…

Pa tako u moru naših uspješnih sportaša koji nastupaju pod našom zastavom ima i onih koji imaju hrvatske korijene i uspješni su kao i oni u domovini. Prvi takav koji nam pada napamet je Stipe Miočić, tu je i najveća nogometna zvijezda u SAD-u Chrsitian Pulišić. Ne treba zaboraviti ni čovjeka koji je bio uzor Maradoni, a mnogi ga smatraju i boljim od “malog zelenog”, Tomas Carlovic. Nekada uspješan NBA košarkaš Andrew Bogut odrastao je u Australiji, ali nikad nije krio svoje hrvatsko porijeklo.

Jedan od najboljih sportaša s hrvatskim korijenima je svakako George Chuvalo. Rođen u Torontu svoje korijene vuče iz Ljubuškog gdje mu je 2011. i otkriven kip na čije je otvorenje došao i sam Chuvalo:

Život pun tragedija

“Dio mog srca i dio moje duše zauvijek će biti ovdje, u Ljubuškom, mom rodnom kraju, na koji jako često mislim, a na koji ću od danas misliti još češće” rekao je tada. Bio je dijete imigranata Stipana i Katice, a boks je ubrzo postao njegova ljubav.

Ne treba ni čuditi jer Chuvalo svojom fizionomijom izgledao kao da je rođen za ring. 183 cm visok i raspon ruku od 180 cm već ga je od juniorskih dana pokazivao dominaciju. Imao je 16 borbi kao amater i 16 pobjeda te je postao višestruki prvak Kanade, a na profesionalnu scenu ušao je kao uragan. U jednoj večeri imao je 4 nokauta na turniru kojeg je održao bivši prvak svijeta i tako je Chuvalo skrenuo pozornost na sebe.

Chuvalo je morao puno batina dati i primiti kako bi došao do bitke za naslov prvaka svijeta. Ta borba dogodila se u njegovoj 45 borbi u karijeri kada je pred domaćom publikom nakon 15 rundi odlukom sudaca poražen od Terrella. Uslijedila je zatim prva od sveukupno dvije borbe protiv velikog Muhameda Alija.

Protiv Alija je imao dvije borbe. Obje je dobio veliki Ali, ali je nakon borbe najveći boksač svih vremena rekao: “On je bio najtvrđi boksač s kojim sam se ikad borio. Primao je moje najbolje udarce.” Suci su ipak bili naklonjeni Aliju, a nakon borbe je Chuvalo simbolično rekao što misli o njihovoj odluci: “Nakon meča u kojem je pobijedio, on je krvario i završio u bolnici, a ja sam sa ženom otišao na ples. Sad, tko je tu pobjednik?”

Chuvalo se borio i s Fraizerom i Foremanom, ali nije uspio slaviti iako je svima bio ravnopravan. Nikad nije postao prvak svijeta, ali i bez te titule postao je najbolji kanadski boksač svih vremena i prvak Kanade čak 21 godinu zaredom. Nakon mirovine kreće potpuni pakao u njegovom privatnom životu.

Tri sina su mu bila ovisna o heroinu, a dva su umrla od predoziranja dok je treći počinio samoubojstvu. Ubio se u hotelu nakon uzimanja heroina uz poruku da je to napravio kako bi se pridružio braći u raju. Tu ne staje njegova bol. Nakon svega toga, njegova supruga nije više mogla izdržati i počinila je samoubojstvo.

“Teško je, nije lako. Toliko sam naviknut na tragediju, vrlo je čudna situacija, osjećam to jedno ludilo oko sebe, kao da mi to treba, kao da ne mogu bez tragedije. Toliko sam puta bio udaren, teško udaren. Nokautiran” rekao je za Večernji jednom prilikom. Kao da mu nije bilo dosta tragedija život mu ga je još jednom udario. Unuka mu je od dobi od 26 godina preminula od raka.

Za američke medije je rekao: “Imam fotografije moje obitelji u kući u Caledonu. Svakog jutra tugujem. Nisam napravljen od kamena. Tako da plačem, jer tako se osjećam bolje.”

Chuvalo je tako boksač kojeg nijedan protivnik nije udario toliko jako kao što ga ja udario život. Unatoč svemu ostao je uspravan i danas po Kanadi priča svoju priču i pokušava djeci upozoriti na opasnost od droge. Ušao je u World Boxing Hall of Fame i Kanada mu je dodijelila orden za zasluge u kanadskom sportu. Kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je za doprinos u borbi protiv droge, uručeni su mu ključevi grada Toronta.

Boksač kojeg je život nokautirao više od bilo kojeg udaraca, ali unatoč svemu nikad se nije predao.

“Još se žalostim, ali u fragmentima. Ne mogu sve to progutati odjednom. Plačem svakog dana. Osjećaji su tako jaki, tako veliki da ne mogu vjerovati što mi se događa. To je poput plimnog vala, previše da bi se moglo podnijeti. Probudim se svakog jutra i ne mogu vjerovati što se zbilo. Ne znam kako sve to podnosim i što će se dogoditi sutra. Tako je teško podnijeti toliko mnogo boli. Kad klincima po školama ispričam svoju priču, oni plaču. Prilaze mi i grle me”, rekao je George o tragediji svoje obitelji.