Bruno Majić: Prvi sam vitinski pjesnik nakon Zije Dizdarevića

Interesantan uradak, zanimljiv autor - Bruno Majić, predstavlja se pjesnikom i maslinarom. U toj simbiozi nastala je njegova Napuštena obala. Brat Vlatko koji živi u Zadru, renomirani je hrvatski pjesnik. Istim tragom ide i nešto mlađi Bruno, rođen 1960. godine. Poeziju piše od rane mladosti, bavi se fotografijom i umjetničkom fotografijom. Pjesničke uratke dugi niz godina objavljuje u novinama i časopisima, a kao član Hrvatskog književnog i znanstvenog društva Rijeka, 1991. godine, objavljuje prvu knjigu „Kruhom protiv zmije“.

Na Bruninu stihozbirku „Napuštena obala“ poseban pečat udarile su masline, među kojima posebno mjesto zauzima stara maslina, koja je godinama cvjetala, a plod nije davala. Bruno veli da ni njegov otac koji je živio devedeset godina, nije znao njezino podrijetlo, jednostavno bila je tu u okrajku. U trenucima preispitivanja Bruno bi se uspentrao uz Zelengoru, do stare masline i nizao stihove, nekad bi zapisivao, a nekada su stihovi odlazili u vjetar. Zaokret u njegovom pjesničkim snatarenjima došao je s maslinama:

„Prve masline posadio sam 2003. godine, koliko znam prvi u Vitini, a među prvima u Ljubuškom. Kad sam posadio masline morao sam češće ići u maslinik, obrađivati, rezat, razgledati, čekati prve plodove. Dok su mlade masline rasle nisam obraćao pažnju na izbojke stare masline. Nakon četiri godine stigao je prvi ozbiljniji urod na mladim maslinama, ali me iznenadila stara maslina, rodila i ona. Tada sam sebi rekao - Bruno, ovo je znakovito, pa sam odlučio pisati o Vitini i Hercegovini, te nekim drugim meni dragim temama. Sve se to odvijalo uz masline“, kaže Bruno, pa naglašava.

„Moj svijet sada su oblica, istarska bjelica, levantinka, lastovka, dubrovačka bjelica, leccino, par španjolskih sorti i moja stara maslina, kojoj sortu ne znam. Pohađao sam i predavanja za maslinare kod poznatog agronoma maslinara Jure Kuvačića. Inspiracija i podrška su mi moja 94-godišnja majka i stara maslina. Ona potvrđuje da je maslina neuništiva, ali ne može sama – treba joj društvo!“

Uglavnom, Brunu su stara majka i stara maslina potakle da iz dubine sjećanja izvlači stihove u kojima će se od četrdesetak godina stariji Hercegovci lako prepoznati. Uz masline tu su smokva, šipci, duhan, murva, cvrčci, težak i naravno njegova Vitina, zatim braća Šimić, veliki Tin, Vukovar. a zbog ćemera na čatrnji svoje mjesto nađe i Vinko Ćemeraš, pobjednik „The voice“. One koji pamte Hercegovinu u kojoj se obrađivao svaki komadić zemlje, nasmijat će Brunine alegorije, tipa potrči – poteci, ko da nam se krava zapuntala“…

Poput kantautora contry glazbe Bruno iz sjećanja izvlači opojne mirise zavičaja. Nije Bruno ni Villi Nelson, a ni Johnn Cash, oni pjevaju o preriji, usamljenim jahačima (mada danas kauboji stada paze iz helikoptera), govedima i kojotima. Za Brunu kojot je poskok – vrisak vrisnu stisak, poskok skoči poskoči, napuštena prerija – žuljevi zarasli u kupinu i draču, posljednja stada su alegorija stiha - s ljudima i kuće umiru… Jednom riječju, Bruno nastavi, Hercegovina je terra incognita…

D. Musa / Radio Čapljina