IZVIĐAČ CO “Rukometni Ajax” koji proizvodi i izvozi kvalitetu u cijelu regiju

Utakmica za pamćenje

Nakon toga nije se bilo lako vratiti jer je Borac prije toga u finalu Kupa nadigrao skaute – u Ljubuškom je bilo 22:23, a u Banjoj Luci 21:21. Poslije tri utakmice u nizu bez pobjede, iduće dvije Ljubušacima su bile “biti ili ne biti”. Pobjeda u drugoj utakmici 24:21 vratila je nadu, a trijumf je uslijedio u utakmici za pamćenje. Za to postoji više razloga, prvi je igra puna tempa i žustrine, pri čemu je prevaga na stranu Izviđača donijela obrana predvođena vratarom Kvesićem, koji je na oproštaju sakupio 12 obrana i jedan sedmerac. Utakmica je ponovo bila dramatična. Borac nije posustao ni nakon zaostatka od 4 pogotka u 51. minuti (21:17), u iduće tri minute slijedili su pogoci Mijatovića i Dakića. Kad je Ivanović u 55. pogodio za 22:19, u gledateljstvu je nastao delirij, međutim, Đurđević je brzo uzvratio – 22:20. Na sreću domaćih navijača, Delić je majstorski pogodio kroz “šumu” ruku i ponovno podigao na +3 da bi Rađenović nakon brze kontre ponovno smanjio na -2. Utakmicu je riješio lob Maretića u samoj završnici za 24:21, a Borcu je preostalo pogotkom u završnici postaviti konačnih 24:22.

“Majstorica”, kojom je Izviđač obranio naslov prvaka, umnogome je bila repriza prethodnog dvoboja ove dvije ekipe u Ljubuškom, samo što je sada Borac u dva navrata imao minimalno vodstvo, na početku 0:1 te u 26. minuti 9:10, dok je desetak puta rezultat bio neodlučen. Banjolučani su i u nastavku držali priključak. Dakle, bila je to borba bez pardona koja je pokazala da i u bh. ligi ima potentnih igrača, čiji potencijal se nedovoljno koristi za afirmaciju ovoga sporta. Još jedan događaj s “majstorice” Izviđača i Borca će se pamtiti, u 43. minuti “poslušnost” su otkazala oba semafora. Naime, nakon što se pokvario, 30-ak tisuća KM vrijedan glavni semafor na polufinalnoj utakmici protiv Sloge, u Izviđaču su rješenje našli u instaliranju dva manja, tako da obje klupe, a i publika, mogu kontrolirati vrijeme i kretanje rezultata.

Zakazali semafori

No, zamjenskim semaforima je brzo dosadilo, pa je utakmica nakon kraćeg prekida nastavljena zahvaljujući štoperici Arijane Vojčić, inventivne nadzornice utakmice. Kako se semafori nisu mogli namjestiti navrijeme kada su “odbili poslušnost”, nadzornica je našla rješenje – krenuti od nule i igrati 17,46 sekundi, koliko je bilo ostalo do kraja. Igrajući po tom “novom vremenu”, rukometaši Izviđača u konačnici su se bolje snašli. U trenutku prekida bilo je 16:15 za Izviđač, Borac je još neko vrijeme pratio, a nakon prvog promašaja Đurđevića, kola su gostima krenula nizbrdo. Zanimljiv je slučaj Đurđevića koji je od prvih šest pogodaka Borca u nastavku, dao pet uz stopostotni učinak. Trener domaćih Bjeliš, svjestan svoje “kraće klupe“, u obje utakmice protiv Borca, u drugom poluvremenu, primijenio je skoro istu taktiku. Nabio je sredinu obrane i jedno od krila, dok je druga pozicija bila relativno sloboda. Na prvoj utakmici to je obilato iskoristio Rađenović na lijevoj, a u drugoj Đurđević na desnoj strani, koji je svih sedam pogodaka dao u nastavku. Međutim, kako jedna lasta ne čini proljeće, ni jedan igrač u kolektivnoj igri ne znači prevagu.

Momčad Izviđača predvodio je Kvesić s ukupno 13 obrana, zatim Alilović šest pogodaka, od čega pet u prvom poluvremenu, Miljan Ivanović i Duje Maretić dali su po četiri, Čutura i Delić po tri, Gabrijel Mišetić dva i Vukšić jedan pogodak. Kod gostiju već spomenuti Đurđević dao je sedam, Rađenović i Mijatović po četiri itd. Izviđač je imao 12 minuta isključenja, Borac četiri, dok su u sedmercima ekipe bile izjednačene, po četiri su dosuđena, a po tri iskorištena. Slobodno se može kazati da je Izviđač od početka ovoga stoljeća postao prava tvornica igrača. Kao na tekućoj vrpci iz pogona Izviđačeve škole izlaze talenti ili pristigli sa strane u ovom klubu stječu igračku rutinu i zrelost.

Zapažene rezultate Izviđač je postizao i prije posljednjeg rata, međutim nije to bila razina koju je dostigao početkom ovoga stoljeća.

Perjanice Alilović i Buntić

Prva prava rukometna zvijezda nakon Ivana Majstorovića, prije rata jednog od najboljih strijelaca jugoslavenskog prvenstva, stasala u Izviđaču svakako je Denis Buntić. Ovaj rasni ljevak nametnuo se razornim udarcem, a u stopu za njim išao je vratar Mirko Alilović, onda se niska širila. Sve igrače koji su ponikli u Izviđaču, a osvajali medalje s različitim vrstama Hrvatske, teško je i pobrojiti, od još uvijek aktivnih Mirka Hercega, Marina Vegara i Marka Matića, mladih – Mateja Hrstića i Davida Mandića, zatim Marija Pavlaka, Tomislava Nuića, Josipa Perića, Mijata Tomića… Naravno, u nisku ljubuških rukometnih bisera treba uvrstiti i rukometaše koji su u Izviđač došli kao nadareni igrači uglavnom sedamnaestogodišnjaci, a zatim su dostigli zvijezdane visine. To su u prvom redu Mirsad Terzić, član europskog viceprvaka Veszprema, Benjamin Burić, vratar njemačkog prvaka Flensburga, pa Marin Šego, vratar hrvatske reprezentacije, Senjamin Burić, član hrvatskog prvaka Zagreba, Adnan Harmandić, trenutačno igrač visočke Bosne… Uskoro bi tim putem trebao krenuti jesenas u Ljubuški pridošli šesnaestogodišnjak Miloš Kos. Izviđač je bio i odskočna daska i nekolicini vrsnih igrača kao što su Čapljinac Nikola Prce, Mostarac Ivan Karačić i Ljubušak Željko Musa koji trenutačno igra za njemački Magdenburg… Pobrojan je samo dio impozantne liste bez trenutačnih igrača skauta. Pandan Izviđaču u stvaranju igrača mogli bi biti nogometni velikani kao što su Ajax, koji ima svoju nogometnu školu, te portugalski velikan Porto, koji dovođenjem uglavnom južnoamaričkih nadarenih mladića, konstantno drži visoku razinu i novim zvijezdama “hrani” još jače europske klubove. I nakon osvajanja novog naslova prvaka Izviđač se našao pred dvojbom koja bi se mogla izraziti parafrazom stihova iz svevremenog hita Zrinka Tutića “Doris – oduvijek je trebalo preskočiti žice…” Te žice su financije. Da bi se sa svojom “tvornicom” igrača mogao nositi i s europskim velikanima, Izviđaču bi, uz Central osiguranje, trebao još jedan izdašniji sponzor na duge staze.

Bez toga i dalje ostaje dvojba – hoće li se nakon osvojenog naslova u Ljubuškom igrati europske utakmice ili nikad jača SEHA liga koja se sprema i slično.

Potrebne veće financije

Da moćno financijsko zaleđe jamči i relativno malim klubovima iz malih zemalja nebeske visine, pokazuje primjer skopskog Vardara. Izviđač baš i ne mora dogurati do prvaka Europe, ali pomak poput nekadašnjeg igranja polufinala Kupa Europe ili skupne faze Lige prvaka bio bi snažan stimulans kako za ovaj klub tako i za bh. rukomet u cjelini. Međutim, kako, kako…? Bez toga igrači će odlaziti, što potvrđuje i daljnji razvoj situacije s ekipom koja je osvojila naslov prvaka, a kojoj je majstorica protiv Borca bila posljednja zajednička utakmica.

Upravo zbog toga i vrijedi navesti sastav koji je u Ljubuški donio novu titulu prvaka BiH, a to su: Josip Kvesić, Milan Tolić, Matej Mandić, Milan Vukšić, Gabrijel Mišetić, Domagoj Alilović, Miloš Kos, Miljan Ivanović, Nikola Primorac, Nikola Džono, Vedran Delić, Duje Maretić, Ivan Miličević, Damir Mataga, Mirko Mišetić, Josip Čutura i trener Mario Bjeliš. Već je izvjesno da u ovoj sezoni izvrsni vratar Josip Kvesić odlazi u Njemačku, raditi i braniti, a nije isključeno da sidro digne još poneko jer izviđač je po primanjima ma koliko ona bila ipak poluamaterski klub! Dobro je znano da se amateri u današnje vrijem do krajnosti materijaliziranog sporta, ne mogu očekivati uspjesi na međunarodnoj sceni. Prije dvadesetak godina to je nekako i moglo, a danas više ne, pa otud i dalje ostaje dvojba – kako preskočiti…