U samo desetak kolovoških dana, između 5. i 15. kolovoza, okuplja se hrvatski narod iz svih krajeva svijeta. Između Oluje i Velike Gospe naguralo se tisuće događaja, susreta, pjesama, utakmica, hodočašća, proslava i obiteljskih okupljanja.
Oluja je dan pobjede i sjećanja na one koji su za slobodu dali najviše. Desetak dana poslije je Velika Gospa, najveći hrvatski ljetni katolički blagdan. Između ta dva datuma Hrvati s obje strane granice ožive utihla mjesta.
Vraćaju se iseljeni iz svih krajeva svijeta u svoja velika i mala mjesta. U rodnu kuću, u rodno selo, na obiteljski grob, u crkvu u kojoj su kršteni roditelji, na trg na kojem su odrasli. Najvidljiviji znak da je kolovoz stigao jesu vozila sa stranim registracijama i prebukirane ceste.
Svi žure na more, na Alku, utrku lađara, na vjerske proslave i hodočašća. Uz ta okupljanja turiste privlače koncerti, filmski festivali, kulturne večeri, malonogometni turniri i seoske fešte. Po Hercegovini, Bosni i Dalmaciji, Slavoniji, Zagorju i Istri gotovo da nema mjesta koje u kolovozu nema svoju proslavu.
Tom ljetnom oživljavanju pridonose i strani turisti. Dolaze zbog mora, planina i jezera, ali i zbog gradova, kulture, vjere, povijesti, gastronomije i kulturnih događanja.
I tako se u kolovozu susreću tri domovine: ona koja je ostala, ona koja se vraća i ona koju otkrivaju drugi.
Zato su puni Jadran, jezera, planine, plaže, izletišta i restorani. Gradovi vrve ljudima, a u sela koja su veći dio godine tiha vrati se stari žamor.
Kuće koje su mjesecima zatvorene odjednom otvore svoje prozore. Pokose se dvorišta. Pred kućama stolovi, u dvorištima djeca. Vrate se ljudi koji su otišli prije tri, četiri ili sedam desetljeća. Vrate se njihova djeca i unuci, rođeni daleko od mjesta svojih predaka. Na ognjištima svojih očeva sa susjedima razgovaraju na svim svjetskim jezicima. Na nekoliko dana vrate se obrisi mjesta kakva su nekada bila.
Ali sada su na njihovim ulicama i ljudi koji nisu odande. Turist koji je zalutao u malo mjesto, hodočasnik koji je došao iz druge zemlje, gost koji je čuo za lokalnu feštu, koncert ili gastronomsku ponudu. Ono što je nekada bilo lokalno okupljanje postaje dio šire turističke i društvene priče.
Kolovoz je zato i veliki društveni i gospodarski događaj. Ljudi se susreću, dogovaraju poslove, obnavljaju prijateljstva, kupuju, grade, ulažu. Restorani, trgovine, iznajmljivači, OPG-ovi i brojni drugi žive od te kratke, ali intenzivne sezone. Dijaspora se ne dolazi samo odmarati; mnogi uređuju kuće, ulažu, obnavljaju imovinu i održavaju veze s krajem iz kojega potječu.
A turisti donose i pogled izvana. Podsjećaju da ono što nama izgleda obično njima može biti posebno: kameni zid, staro selo, crkva, planina, rijeka, domaća hrana, običaj ili pjesma. Možda je upravo zato kolovoz najživlji mjesec u Hrvata.
Oluja podsjeća na cijenu slobode. Velika Gospa na ono što povezuje. Turisti donose svijet. Dijaspora donosi povratak. A između svega toga događa se život.
Zato Velika Gospa sve više nalikuje ljetnom Božiću. Ne samo zato što se hodočasti Gospi u Sinju, Kondžilu, Međugorju, Širokom Brijegu, Mariji Bistrici, Trsatu, Aljmašu, Olovu, Rami… nego zato što je domaći i iseljeni zajedno slave u rodnome mjestu.
I tih nekoliko kolovoških dana najjasnije pokazuje ljepšu stranu hrvatske medalje. S obje strane granice.
Hrvatska i BiH nisu se iselile sve dok se u njih vraća. Za zimski i ljetni Božić doima se kao da se iz njih nikada nije ni odlazilo. Država treba graditi ambijent da ih, uza zov blagdana, privlače i rodna mjesta u kojima se isplati živjeti, raditi i stvarati.
