Posebnost njihove odluke bila je i u mjestu iz kojeg su odlučile graditi svoj posao. Dok mnogi mladi kreativci prilike traže u većim gradovima, europskim prijestolnicama ili na međunarodnim tržištima, one su svoje odlučile stvarati kod kuće. U Hercegovini koju poznaju, kojoj pripadaju i u kojoj prepoznaju velik, često nedovoljno iskorišten potencijal. Anamarija se prisjeća kako im se nekoć činilo da posao iz snova postoji negdje daleko, dok je život kakav vole ostao vezan uz Ljubuški. Odlučile su spojiti ta dva svijeta. Jer za njih pitanje nikada nije bilo koliko je velik grad iz kojeg dolazite, nego koliko daleko mogu stići ideje u koje vjerujete.
No stvarati nešto novo u sredini koja tek treba prepoznati njegovu vrijednost značilo je suočiti se i s brojnim izazovima. Hercegovina ima snažnu poduzetničku tradiciju, ali mnogim je poslovnim ljudima trebalo približiti vrijednost profesionalnog brendiranja, digitalne komunikacije i kreativne strategije. Nije uvijek bilo jednostavno objasniti zašto su ideje, vizualni identitet i način komunikacije važni za razvoj poslovanja, posebno kada njihovi rezultati nisu odmah vidljivi ni opipljivi. Susretale su se s nepovjerenjem i predrasudama, ali nisu dopustile da tuđa očekivanja ograniče njihovu viziju. Umjesto dugih objašnjavanja, odlučile su govoriti svojim radom. Projekt po projekt, suradnju po suradnju, gradile su povjerenje i pokazivale koliko kreativnost može pridonijeti razvoju lokalnog poduzetništva.
Među projektima na koje su posebno ponosne ističe se Ljubuški Teatar Fest, na kojem rade već petu godinu zaredom. Festival svakog ljeta okuplja poznata glumačka imena iz regije, povezuje umjetnike i publiku te Hercegovinu predstavlja kao mjesto susreta, kulture i novih ideja. Za Moniku i Anamariju takvi projekti imaju posebnu vrijednost jer kroz vlastiti rad mogu pridonijeti sredini iz koje su potekle.
Ipak, jedan profesionalni trenutak Monika posebno izdvaja. Suradnja sa slikaricom iz Hercegovine, za koju su razvijali osobni brend, gradili međunarodne kontakte i vodili odnose s javnošću, rezultirala je njezinim sudjelovanjem na međunarodnoj izložbi u španjolskoj Malagi. Bio je to prvi veliki međunarodni iskorak Lemon Laba, ali i potvrda da mjesto iz kojeg dolazimo ne mora određivati granice našeg uspjeha. Moniki je ta suradnja posebno draga jer su na tom putu rasli zajedno sa svojom klijenticom, dijeleći izazove, očekivanja i radost ostvarenog cilja. Ono što je nekoć bila tek ideja postalo je stvarnost, a jedna lokalna umjetnička priča pronašla je svoje mjesto na međunarodnoj pozornici.
Slušajući Moniku i Anamariju, lako je prepoznati koliko im se osobne i poslovne vrijednosti međusobno isprepliću. Njihov entuzijazam nije ostao na riječima kojima opisuju kreativnost, nego se očituje u načinu na koji govore o svom timu, klijentima i Hercegovini. Vjeruju da kreativnost treba neprestano razvijati, gotovo poput mišića koji jača svakim novim izazovom. Vjeruju i da se najbolji rezultati događaju kada ljudi jedni drugima daju slobodu pokušati, pogriješiti, naučiti i ponovno krenuti. Zato se u Lemon Labu, uz ozbiljan rad, nastoje sačuvati igra, spontanost i radost stvaranja zbog koje je sve počelo.
Monika otvoreno govori o tome koliko je poduzetništvo naučilo prihvaćati i pobjede i poraze te koliko su za svaki kvalitetan odnos važni iskrenost, odgovornost i međusobno poštovanje. Njezina želja od početka je bila stvoriti prostor u kojem ljudi mogu razvijati profesionalne talente, a pritom imati vremena i za vlastiti život, obitelj i sve druge uloge koje ih oblikuju. Kao supruga, majka, sestra i prijateljica, dobro razumije koliko je ponekad zahtjevno pomiriti različite dijelove života. Ipak, upravo su ti odnosi i vrijednosti postali važan dio kulture koju danas gradi unutar svoje agencije.
„Vjera je nešto što nas od početka pokreće, ono čime su naši životi do kraja prožeti i ono što nas je na kraju oblikovalo u ovo što danas jesmo“, govori Monika, za koju je Lemon Lab od samog početka bio i pitanje životnog poziva, povjerenja i Božje providnosti.
Anamarija se prisjetila jednostavne rečenice koju je često slušala od svojega oca: „Na kamen koji se kotrlja ne hvata se mahovina.“ Savjeta koji je s godinama prerastao u njezinu osobnu životnu filozofiju. Nastaviti se kretati, učiti, stvarati i ne dopustiti da nas strah od neuspjeha zaustavi prije nego što smo uopće pokušali.
„Ne mogu reći da je bilo lako, ali očito nije nemoguće. Bez obzira na to koliko vaša ideja izgledala suludo, nemojte posustati. Moj tata uvijek je govorio da se kotrljamo. Zato je moja poruka mladima: budite hrabri, budite odvažni, kotrljajte se. I ako samo vi vjerujete u svoje snove, itekako je dovoljno“, zaključila je Anamarija Bilić.