Sunce vratilo poljoprivrednike u polja: U tijeku sadnja ranog krumpira u Vojnićima

Nakon dugog razdoblja kiše i hladnoće, koje je odgodilo pripremu zemljišta i proljetne radove, mještani su jedva dočekali ulazak u njive.

„Siječanj i veljača bili su baš ružni što se tiče radova. Puno kiše, puno hladnoće, nije se moglo u zemlju. Ali evo, hvala Bogu, dočekali smo sunce pa se može krenuti u posao“, kaže jedan od dugogodišnjih proizvođača.

Rani krumpir u plastenicima posađen je prije dvadesetak dana i već je u fazi okopavanja. Sadnja na otvorenom započela je ovih dana. Iako se nekima čini kako je termin nešto kasniji nego prethodnih godina, proizvođači vjeruju da je riječ o optimalnom razdoblju.

„Kad se prerano posadi i prerano nikne, dolaze dodatni troškovi – zaštita agrilom, orošavanje, prskanje. Ako bude rano proljeće, sve će stići na vrijeme“, optimistično poručuju.

Ljubuški rani krumpir jedan je od prvih proizvoda u Bosni i Hercegovini zaštićen oznakom zemljopisnog podrijetla. Njegovu kvalitetu i prepoznatljivost godinama čuva Poljoprivredna zadruga „Plodovi zemlje“, koja okuplja 187 proizvođača s ovog područja.

Dok obilazimo selo u dvorištu ispred kuće susrećemo i stariju mještanku Milu Ćutuk

“Da nisam operisala nogu i ja bi sad pomagala nego; ne mogu dugo ni stat ni hodat. Ja sam iz ovog sela, tu sam rođena i odrasla, udala se ovdje, meni je osamdeset i peta godina sad, cili život sam tu. Ovdje je zemlja uvijek rađala, ovo je Bogom dano: voda, sunce i crvenica!“, govori nam baka, pogledom prelazeći preko obrađenih njiva.

Kaže kako se nekada sadilo i više, ali da je danas manje ljudi, a više brige oko plasmana. Ipak, raduje je što vidi da mlađi ostaju.

„Dok ima mladih, bit će i sela. Šteta je da ovakva zemlja ostane u ledini!“dodaje.

U razgovoru sa mještanima koju su na njivama, “između redova” kako saznajemo najviše je zastupljena sorta Carrera, koja je poznata kao jedna od najranijih, a dio proizvođača razmatra i nove sorte.

Poljoprivreda je ovdje gotovo isključivo obiteljski posao. Radne snage nedostaje, pa se oslanjaju na članove obitelji, rodbinu i prijatelje. „Naći radnika danas je teško. Ovo je obiteljski posao ; tko ima svoje, može opstati.“

Govoreći o posebnosti položaja sela, naš sljedeći sugovornik naglašava kako upravo mikroklima Vojnića daje prednost u proizvodnji ranog krumpira.

„Ovo je Bogom dato. Kad gledate gore, Velež ne vidite odavde, a već dolje, donji dio Šipovače, tu se vidi snijeg i odatle dolazi i led i slana. Jutros je dolje bilo malo mraza, a u nas ovdje nije.“

Blaga uzdignutost terena i južna, osunčana strana čine razliku od svega nekoliko stotina metara. Dok se u nižim predjelima zadržava hladan zrak i jutarnja slana, u Vojnićima sunce brže zagrije zemlju.

„Ovo je sunčana strana, kako vidite… Vidite tamo, ono su moje mandarine.“

Ovdje uspjevaju mandarine, limuni, naranče kojih ima ispred svake kuće “Ne štitimo ih od mraza nema potrebe.”

„Zemlja vraća, ali ne daje šakom i kapom. Moraš joj služiti“, kaže naš sugovornik dok pokazuje staru krušku po kojoj je čak nazvao i svoj obrt.

Govoreći o drugim kulturama, prisjetio se i proizvodnje lubenica:

„Jesmo lani sadili i lubenicu ali nećemo ove godine, u nju treba puno uložiti.“

Ističe kako proizvodnja traži velika ulaganja i radnu snagu, a povrat je neizvjestan. Iako su znali imati dobre sezone, kaže kako se danas sve pažljivo važe:

„Kako ti godina potrefi, drugim riječima godina odlučuje, a rizik je uvijek prisutan.”

Unatoč kvaliteti, najveći problem ostaje plasman i otkupna cijena. Dok se ljubuški mladi krumpir u inozemstvu prodaje po višestruko većoj cijeni, domaći proizvođači često ga prodaju po znatno nižim otkupnim iznosima. Dio mještana okušao se i u sadnji drugih kultura poput batata, kojeg je jedan od proizvođača prošle godine prvi put zasadio i ostvario kako kaže, prinos oko šest tona. Isti problem i kod ove kulture; uvijek za nas proizvođače niska otkupna a za kupce, visoka prodajna cijena.”

„Naš je krumpir skup u maloprodaji, ali ga mi dajemo za sitan novac. Tu je problem“, ističu, svjesni da bez boljeg organiziranja tržišta i zaštite domaće proizvodnje nema dugoročne sigurnosti.

U Vojnićima se krumpir ne sadi samo radi zarade, na istoj njivi gdje je nekad radio otac, danas radi sin. Upravo na jednoj njivi zatičemo sina i kroz razgovor se prisjećamo reportaža iz prošlih godina kada smo na njivi redovito nalazili njegovog oca. ” Nema ga više s nama, preminuo je prije godinu i pol.” kazuje nam njegov sin. ” Dok je ćaća bio živ moglo je se puno lakše, ja sam mislio lako ću ja to nastaviti ali evo i mene stigle godine, ne može se više, nestaje snage u čovjeku, stari se.”

I dok govori kako je mislio da će s godinama biti lakše, priznaje da nije.

„Mislio sam da je lakše, ali nije. Nije, naporno je i nema neke velike isplate… ali opet se vratiš.“

I možda je baš u toj rečenici sažeta cijela priča hercegovačkog sela. Nije lako, nije uvijek isplativo. Cijene su neizvjesne, tržište neumoljivo, godina varljiva ali zemlja ostaje.

Unatoč svemu, u selu još ima mladih koji ostaju. „Vrijedni ljudi svugdje mogu ostati“, poručuju mještani.

Sadnja mladog krumpira u Vojnićima tako nije samo proljetni posao, nego i priča o upornosti jednog sela. Dok sunce grije obrađene redove, stariji prenose iskustvo, a mlađi preuzimaju motike i odgovornost da zemlja, kako kaže baka Mila „Nikad ne ostane prazna!”.