Mandić, Hrstić i društvo dobili novog trenera ali tako to ne rade veliki klubovi...

Ne želimo biti kanta za napucavanje, ali naš se proračun ne može mjeriti s drugim klubovima. Želimo ostvariti i zapaženi rezultat, a moramo misliti i na afirmaciju mladih igrača. Želimo, kažu i to u PPD Zagrebu, privući i zadržati svakog sponzora, no trebamo im zauzvrat nešto ponuditi.

Pa su u Zagrebu ponudili desetog trenera (!) u zadnje četiri godine. Ako netko poželi tražiti razlog, samo neka se vrati na ove uvodne rečenice. Ako vas nije zaboljela glava od mozganja što to uopće Zagreb želi.

U lutanju, koje traje već nekoliko godina, otprilike koliko je u klubu i direktor Vedran Šupuković, Zagreb se još jednom našao u labirintu iz kojeg izlaz vidi u Vladi Šoli. Rekosmo, desete trenerske promjene na klupi od 2016. godine na kojoj su se izredali Veselin Vujović, Andrija Nikolić (privremeni), Silvio Ivandija, Slavko Goluža, Kasim Kamenica, Zlatko Saračević, Lino Červar, Veselin Vujović i zadnji Igor Vori.

Nikome takvo što nije na ponos, ne može biti nijednom klubu, kamoli klubu Zagrebove veličine i ranga. Patrice Canayer, za usporedbu, već 26 godina vodi Montpellier. Pa taj Montpellier drugi put osvoji Ligu prvaka prije dvije godine, odnosno 15 godina nakon prve. To se zove sustav i povjerenje.

Zagreb je, pak, ostao u raskoraku između želja i realnosti. Vorija, u kojeg su se kunili prije koji mjesec i najavljivali ga (a koga nisu) kao dugoročno rješenje željnog afirmacije i usavršavanja, sada su se riješili bez prave prilike. U redu, Vori je izgubio svih pet službenih utakmica, na što Zagreb nije navikao, i barem dvije koje nije smio i koje netko iskusniji ne bi (Vardar u polufinalu SEHA lige i Aalborg u Ligi prvaka), ali ako se na takvu klupu postavlja čovjek koji takav posao još nije radio, onda treba stati iza njega tom vjerom s kakvom mu se i dala prilika. Da bi bili dosljedni. Bez obzira što netko zamjerao, a to nije realno poput prva dva, Voriju i poraz od Meškova za treće mjesto SEHA lige te još u računicu uzeo i poraz od Nexea u prijateljskoj utakmici, odnosno u pripremama i od Pick Szegeda.

Zagreb je u Voriju u ruke dao bolju momčad nego ju je prošle sezone imao Vujović, s jasnim ciljem - trebaš proći skupinu Lige prvaka, što će sada biti na Šoli koji će, nakon debija u Barceloni, gdje je bitno samo što ljepše izgubiti, nažalost, na kušnji biti već protiv Celja.

S druge strane, nejasni su Zagrebovi potezi jer Žigu Mlakara, koji je doveden kao veliko pojačanje za Zagrebove prilike, pusti se nakon dvije utakmice, a klub se odluči za mladog Klaricu koji nakon prve pogreške leti van i odigra pet minuta. I sve je na Vuglaču koji rukomet nije igrao dvije i pol godine. Ili, ako se vratimo na prošlu sezonu, tko je kriv što nije bilo desnog vanjskog...

U ovu se uđe s tri srednja vanjska pa dovede četvrti jer Vori nije znao što bi s tom trojicom, a onda utakmicu ne započinje nijedan. Pa Burić protiv Veszprema odigra cijelu utakmicu, a zdrav i spreman protiv Aalborga ni ne uđe s klupe. Vori se također uklopio u cijelo klupsko lutanje u kojem takvim načinom i ne može biti rezultata, a kad nema rezultata, neće nazad ni publika. A bez publike neće biti ni zanimanja.

Uostalom, pa nije baš stoljeće prošlo otkad su u Areni padali Kiel, otkad je Zagreb u Njemačkoj skidao Löwen i Flensburg, otkad je u Arenu dolazilo 15 tisuća ljudi. Danas već izgleda normalno izgubiti kod kuće deset razlike od tog Kiela, nažalost, i da Arena ne bude ni poluprazna kada u nju dolaze Hansen, Duvnjak, Karabatić... Ako jedan Meškov, kojeg je, eto, Zagreb trebao pobijediti, može dobiti PSG, što to onda sprječava Zagreb? Pa nije baš da Aalborg ima višemilijunski proračun, sigurno ne veći od jednog Flensburga, a u skupini prošle sezone završi ispred. Pa nije baš i da Elverum pliva u eurima, pa im 20-godišnjaci skinu jaki Porto u Portugalu. Godine i priča o mladosti su alibi samo za one koji ne mogu.