Červar u studiju počeo plakati zbog pitanja o Kalebu, otkrio sve o Baliću i najvećoj pljački...

Legendarni Lino Červar, koji je rukometnu reprezentaciju vodio do svjetskog i olimpijskog trona te u Hrvatsku donio devet velikih medalja, u Podcastu Večernjeg lista novinarki Dei Redžić nikad otvorenije govorio je o slavnoj generaciji, otkrio nikad ispričane detalje o odnosu s Ivanom Balićem i kontroverznoj utakmici na SP-u 2007. godine koju su htjeli izgubiti i koju danas smatra najvećom pogreškom u svojoj karijeri.

Červar je skoro dva sata nizao povijesne priče i prepričavao akcije, i to ne samo one s terena, iz najslavnijih rukometnih dana kada je Balićeva i Metličićeva momčad postala svjetska avangarda. Prisjećajući se svoje uloge u podvigu stvaranja te momčadi, Červar se potpuno otvorio govoreći o utakmici iz 2007., koju su po dogovoru odlučili pustiti da izbjegnu Francuze u četvrtfinalu, a isto to htjela je i Španjolska. Sve dok na poluvremenu nije poludio Ivano Balić, a ostalo je povijest.

Prvi put otkrio što mu je Balić rekao nakon najkontroverznije utakmice koju su trebali pustiti

Nakon nebrojeno mnogo razgovora, intervjua, scena, šokova, turnira, odlazaka i povrataka koje smo s njim doživjeli tek sada Červar nam je otkrio što je te večeri nakon utakmice rekao Ivanu Baliću i kakve su se scene odigrale u pozadini jedne od najkontroverznijih utakmica.

Potom je otkrio i detalje o sudačkim pljačkama koje je vidio i doživio u karijeri i ispričao što se događalo iza scene rukometnih utakmica.

Priznao da su ga Sanader i HDZ prevarili

Odgovorio je na pitanje jesu li se i na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj kupovali suci te je poručio da odgovorno tvrdi kako bi osvojio još barem dvije zlatne medalje da je istu momčad vodio kao izbornik Francuske. Govoreći o još jednoj velikoj prevari, Červar je rekao kako i danas zamjera Ivi Sanaderu i Milanu Bandiću, kao i HDZ-u "koji ga je prevario", jer rukometaši nakon SP-a u Hrvatskoj 2009. nikad nisu dobili obećani rukometni dom, dok preplaćene arene po Hrvatskoj uopće nisu rukometne arene.

Zaplakao zbog Kaleba kad smo ga pitali da složi najbolju sedmorku ikad

Emisiju je završio sa suzama u očima, pokušavajući složiti svoju idealnu postavu hrvatske reprezentacije, a sve zbog jednog gola Nikše Kaleba koji će se zauvijek pamtiti.

O rukometu koji danas igra hrvatska reprezentacija je kazao:

– Vremena su se promijenila od onih dana kad su se osvajale medalje. Ali mi nismo zaboravili igrati rukomet. Pa i prije dvije godine igrali smo odlično i zbog nesreće u finalu te ozljeda Karačića i Cindrića osvojili smo srebro. No, okolnosti su se promijenile, a ovo prvenstvo je pokazalo da se moramo resetirati. Jedino s uspostavljenim sustavom možemo do rezultata i da opet budemo velesila. Vjerujem u radnu etiku, a ne u improvizaciju. Moramo se spremiti za Svjetsko prvenstvo, a ubrzo će doći i SP 2025. koje će se održati u Hrvatskoj i Danskoj. Dakle, moramo učiniti sve da osnažimo reprezentaciju.

Neki igrači bili su batleri u ekipi i uzeli zlato, a sad TV koriste da kritiziraju trenere koji su ih tamo poveli.

Smatra da sport mogu spasiti samo obrazovani treneri i kompletni i hrabri ljudi.

– Nažalost, u našem društvu trenerska struka je obezvrijeđena. Smatra se da se do rezultata može doći bez stručnosti. Trener nije samo moderator i navigator znanja, on je mnogo više, on je zamjenski roditelj. Sport utječe na sve u društvu. Važno je reafirmirati trenersku struku i spasiti klubove. Naši kadeti nemaju katkada ni dovoljno hrane na pripremama, a sa srcem osvajaju medalje. Klubova nema, a bez toga ne možemo stvoriti reprezentaciju. Nema novca, u samo dva kluba naše lige postoje neke plaće. Ali novca ima u sportu, samo treba pronaći pravog čovjeka na pravom mjestu koji će to politikom provesti, nekog tko je hrabar, stručan i pomalo lud. I nije to tako samo u Hrvatskoj. No kod nas je generalno problem sportska kultura. Žao mi je što se emisije na televiziji više ne koriste da obrazuju gledatelje, navijače pa i buduće rukometne trenere. To je također sportska kultura, a ne samo kad bivši igrači koji su, neka se nitko ne uvrijedi, kao batleri išli na Igre i osvojili zlatnu medalju pa na televiziji kritiziraju trenere koju su ih tamo vodili. Iako je osvojio gotovo sve što je mogao, Červar žali jer nije do kraja uspio uvesti sve svoje ideje u rukometnu igru.

– Uvijek želim da je igra naprednija, da budem ispred vremena. Uveo sam mnogo ideja na koje sam ponosan. Želio sam, primjerice, da obranu 5-1 igramo mnogo agresivnije. Mogu Skandinavci pričati što žele, ali ako je budućnost linearno kretanje, tu nema kreativnosti i ideje. Mi ne možemo dobiti Nijemce i Skandinavce na snagu jer mnogo trče. No, ako radiš na području kojem konkurenti ne daju mnogo značaja, onda dolaziš u situaciju da budeš ispred njih. Inovativnost je bitna, a ono što smo mi igrali, to danas prepoznaju u cijelom svijetu, ta momčad je stvarno bila avangarda. Postali smo prvaci svijeta nakon što smo bili zadnji u Europi godinu dana prije. Objašnjava da zbog nepotpunog razvoja u treningu s nekim igračima sad treba individualno raditi jer se loše kreću. – Recimo, Srna bi trebao raditi na biomehanici. Ima pokrete koji nisu harmonični i racionalni. Pokreti bi trebali biti takvi da ne iziskuju mnogo energije. Ima još igrača s kojima bi trebalo raditi na tim stvarima.

Čeka li hrvatski rukomet ono što se dogodilo s našom košarkom?

– Bitno je raditi od početka s djecom, odmah od sedme godine. I to na toj rukometnoj koordinaciji. Moramo razvijati i mentalne vještine, važno je trenirati um i to svakodnevno. Zato rukomet nije samo natjeravanje lopte. Sport je neodvojivi dio odgoja, obrazovanja i kulture.

Horvatove sestre su jako simpatične, to mi je bila teška ljubav i srčanost

Verbalni okršaj Petra Metličića, izbornika Hrvoja Horvata i njegovih sestara, Červara je dobro nasmijao. Smatra da su se svi povukli kad su se uključile žene te da je njihova obrana bila srčana i jako simpatična. – Mislim da su sestre nepotrebno istrčale, ali bilo je to simpatično jer su pokazale ljubav do neba prema bratu. Pa su onda naši Pero, Drago i Šprem olabavili malo s kritikama. To je zapravo bilo simpatično. A mislim da treneri gube vrijeme kad ulaze u takve prepirke. Dodaje kako nije imao puno potpore od ljudi od kojih ju je trebao imati dok je bio izbornik.

– Samo moja obitelj i ja znamo kroza što sam sve prošao. Nepravdi koliko želiš. Ali uvijek su mi snagu davali obični građani koji pokazuju da me poštuju. Recimo, protiv Švedske 2018. u Splitu nisam čuo nijedan zvižduk iako smo stvarno razočarali. Bilo me sram. Tamo je stvarno kulturna publika koju ne možeš prevariti. Drugi dan mi je jedan čovjek na Bačvicama rekao: "Lino, samo glavu gore, toliko toga ste u životu napravili." Ali ne volim gubiti.

Osvrnuo se i na nastupe Hrvatske na Euru.

– Protiv Francuske smo izgubili, ali borili smo se i bili hrabri. Ima tu dobrih mladih igrača. Ljudi ne razumiju. Već za Svjetsko prvenstvo moramo napraviti spoj iskusnih i mladih igrača. Mislim da je Horvat to dobro posložio. Neki su mu predbacivali što nije pozvao Karačića i druge iskusne. Ma tko može osporiti te igrače? Nitko, ali bili su pod koronom.

Menadžeri su zlo za rukomet, tvrdi Červar i objašnjava:

– Uništavaju obitelji, uništavaju nam djecu. Nemam ništa protiv ako se netko razvio i oblikovao kao igrač pa ode u inozemstvo da zaradi. No događa se da zbog neimaštine i novca napuštaju školu te odlaze u inozemstvo. I potom se vraćaju bez škole. A kod nas osim Zagreba i Nexea mnogi klubovi nemaju novca i umiru. Puno kažem ako navedem da imaju 100 tisuća eura godišnje. Snalaze se za prijevoz, na putu često i ne jedu, vraćaju se brzo kući... Umag je, recimo, turistički grad, ali isto se bore za uvjete. Treneri, recimo, uopće ne dobivaju plaću, rijetko koji mjesečno dobije nekoliko tisuća kuna. Pa u Podsusedu i Dubravi prokišnjavaju krovovi na dvoranama... – rekao je Červar pa se osvrnuo i na izbornika Hrvoja Horvata. – Horvat se želi usavršavati i želi čuti savjet, što je vrlo bitno. Potrebno je imati iskustva, a ponekad se uči i na pogreškama. I ja sam učio na tome.

Koja je bila vaša najveća pogreška?

– Napravio sam veliku pogrešku 2007. godine na SP u Njemačkoj kada smo najbolje igrali te ostvarili 9 pobjeda i jedan poraz. Da smo izgubili od Španjolske, išli bismo lakšim putem preko Poljske do finala. Ja ne bih bratu pustio utakmicu, ali bio je dogovor. I na poluvremenu mi gubimo. Ivano Balić me onda zagrlio i rekao: "Nemojte nam oduzeti pravo na pobjedu, pustite nas da igramo." Bio sam na raskrsnici – hoću li se prikloniti igračima ili ići lakšim putem. Nisam im mogao reći ''ne'', stao sam na njihovu stranu i možda sam pogriješio. Neki su mi to zamjerili, dok su drugi kazali: "Neka, niste kalkulirali, peti ste, došli ste uzdignute glavi kući.'' Išli smo kući utučeni, s jednim porazom, a igrali smo najljepši rukomet na svijetu. Nakon svega Baliću sam te večeri rekao da sam razočaran jer se nismo do kraja držali dogovora. Ali bez obzira na to da ga volim, volim i sve igrače. A on mi je odgovorio: "I ja vas volim."