Splićanka na sezonskom radu u Ljubuškom

Prema već ustaljenom običaju već petnaestak godina i ovoga ljeta je rijeka mladih – ne samo studenata i nezaposlenih nego i školske mladeži iz Ljubuškog i cijele Hercegovine, otišla je “na sezonu“. Pod tim „sezonu“ podrazumijeva se rad na Jadranu, pretežito u ugostiteljstvu.

S obzirom da je taj trend sve izraženiji, iznenađenje je primjer iz jednog ljubuškog kafića, gdje je u obrnutom smjeru stigla Karla Ćurić iz splitske četvrti Brda.

Mnogi su pomislili da je djevojka iz nekog hira napustila rodni grad, ostat će tjedan, dva ili najviše mjesec, dva, međutim kako se boravak produžio na pet mjeseci ekipa Književno-novinarskog studija “Musa” napravila je intervju s Karlom.

Privukli su me mir i tišina, lipa priroda i mnogo toga zanimljivog. Posebice su mi se svidjeli vodopadi Kravica i Koćuša, na mene djeluju umirujuće. Odem i na kulu hercega Stjepana, uživam u panorami. Lijep je Ljubuški i njegova okolica, možda domaći stanovništvo to ne gleda kao mi sa strane. Mi to drugačije cijenimo, kaže Karla, te nakon što je pokupila suđe i počistila stol iza rijetkih popodnevnih gostiju nastavlja:

U Splitu sam konobarila pet godina, trebala mi je promjena, ja sam je našla u Hercegovini, nisam pomišljala ići recimo u Šibenik, Zadar, otoke…, kažem sebi – ideš u Hercegovinu. Nisam se pokajala zbog odluke. Gosti su slični, ovdašnji ljudi su čak i lakši od Splićana. Dole ima dosta stranaca, pa je rad složeniji, ovdje su uglavnom domaći gosti. Kada sam dolazila bila sam više radoznala, nego sigurna u sebe, razmišljala sam – kako će me gosti prihvatiti, na kraju je ispalo kao da smo poznanici iz škole, dodala je Karla.

Zanimljivo, Karla je završila obrtničku školu – smjer fotograf.

Pokušala sam raditi u struci, nije išlo. Kao da se tehnika urotila protiv mog poziva, svatko je postao fotograf. Čim kupe bolji mobitel i kameru svi se pretvaraju u fotografe. Stari filmovi i fotografije su prošlost, danas je sve digitalno. Dok sam pohađala školu kao na traci stizale su nove generacije mobitela i kamera, sve novo, drugačije od onog o čemu sam maštala, kaže Karla te na upit – kako su na njezinu odluku reagirali roditelji, prijateljice…, nastavlja:

Kad sam roditeljima rekla šta kanim kazali su – zašto ne, idi probaj, ako ti se ne svidi vrati se kući. Tako sam je stigla ovamo prije pet mjeseci, još mi se ne ide nazad. Prijateljicama i prijateljima nije bilo svejedno, ono manje ćemo se viđati i tako. U međuvremenu smo i to sredili dođu malo kod mene, kad sam ja slobodna odem kod njih i tako. Pokušavala sam neke nagovoriti da dođu ovamo raditi, ali neće, bojažljivi su. Strah ih je kako će se uklopiti u novu sredinu, neće naći posao koji žele, da ih sredina neće prihvatiti, boje se malih plaća, a one su ovdje kao i u Hrvatskoj, u ugostiteljstvu kad se gleda na godinu u cjelini, možda i nešto bolje. Ovdje je sve isto, dolje ima i sezona i podsezona, a zatim vraćajući se motivu dolaska ponovo naglašava:

Gužve su mi nešto najgore, ovdje je sve laganije, niti gužve, niti stresa. Sve je smireno, ljudi komunikativni, gosti su uglavnom domaći s njima se može i našaliti. Imam iskustvo iz Splita, Amerikanci su odlično gosti, pa i Nijemci, dok su Norvežani i Poljaci, Bože sačuvaj.

Hoće li se narednih dana ili za mjesec dva zamijeniti s ljubuškom mladeži – oni sa sezone, a ona u Split, Karla nije odgovorila, bila tajanstvena.