Ljubušaci na Riječkom karnevalu

Prenosimo njihovu objavu u cijelosti:

Nakon što smo prvi karnevalski let u ovoj godini imali za Herceg Novi, a drugi let za Ivanić Grad, let 3 vodio je prema Rijeci.

Pošli smo iz Ljubuškog u ranim jutarnjim satima, gore dolje lijevo desno, i eto nas u Rijeci.

Suncem okupana subota slutila je da će biti vrelo.

Smještaj smo dobili na brodu „Marina“ i tako već na početku doživjeli nešto neuobičajeno, restoran na palubi, sobe u potpalublju, balkon na krmi i recepciju na pramcu. Nedostajalo nam je malo ljuljanja, brod je bio čvrsto usidren. Odmah nakon dolaska, smještaja i ručka, krenuli smo s pripremama za nastup jer valjalo je zavariti željeznu konstrukciju prapovijesnog automobila koji nam je bio neophodan za naš nastup. Var-aparat smo ponijeli iz Ljubuškog a struju tražili u Rijeci, i odmah je pronašli na željezničkom kolodvoru gdje smo bili parkirani. Iskre su sijevale kao u riječkom škveru, ali naš kremenko-automobil bio je već za pola sata spreman.

Mnogobrojna je bila naša ekipa u Rijeci s 35 sudionika, i dok smo se svi spremili… doslovno smo trčali da bi stigli na početak povorke.

A onda je počeo Riječki Karneval! Totalno drukčiji od drugih, karneval gdje je cijeli grad pozornica i gdje doslovno ne znaš kako se okrenuti prema publici jer je publika sa svih strana.

Ostali smo malo i zbunjeni, nije sramota biti iskren, auto-kolona je išla u jednom smjeru, karnevalske grupe u drugom, nastup se nije događao na jednoj pozornici nego na šest pozornica. Znali smo naravno prije dolaska u Rijeku da nastupamo šest puta jer smo sve detaljne upute unaprijed dobili, no svejedno je sve to za nas bilo nešto novo.

Na prvoj pozornici kao voditelj nas je dočekao najzdraviji riječki mozak Davor Jurkotić i pozdravio stihovima „kamen, krš i maslina“, a mi smo nastavili sa „vino, ganga, Neretva i sve ostalo.“

Uslijedio je i naš prvi nastup. Predstavili smo se s temom „Obitelj Kremenko – ljudi s kamena.“

Našu grupu predvodili su Ferdo i Vilka Kremenko, te njihovi susjedi Bariša i Berta Kremenko, kao i njihov kućni ljubimac, dinosaur koji se zove Ćuko. U tri minute prikazali smo riječkoj publici kako je izgledao život u kamenom dobu. Bilo je i tada veseljaka, pjevača i plesača, ali i robijaša koji u lancima tuku kamen. I u kamenom dobu, Ferdo Kremenko je morao dati policajcu pršut, vino i grožđe, kako bi mogao proći dalje sa svojim autom. Prijelaz iz kamenog u drveno doba označila je pojava ćemlije i gusala.

Peta pozornica na riječkom Korzu smatrala se ipak „glavnom“ pozornicom. Na njoj se odlomio i kamen težak 236kg kojeg smo donijeli iz Ljubuškog i ostavili u Rijeci.

Karnevalska povorka započela je u 17 sati, a završila negdje malo iza 22 sata, nakon što se predstavilo svih 59 karnevalskih skupina. Fešta se nastavila do ranih jutarnjih sati uz mnogobrojne bendove i DJ program. Bili smo doista u centru svijeta, jer tokom fešte smo se podružili s Kanađanima, Australcima, Česima, Riječanima, Talijanima i Bosancima. Kada se s pozornice oćutila „Plava trava zaborava“, započeli smo kaubojski ples u koji se uključilo pola publike. U neka doba smo i zaspali.

Nedjeljno prijepodne bilo je predviđeno za doručak i obilazak Rijeke.

Naš brod „Marina“ nalazio se u samom centru grada, tako da nam je većina riječkih znamenitosti bila na dohvat ruke.

Pješice smo obišli Korzo, stari grad, crkvu svetog Vida, katedralu Marijina Uznesenja, riječku rivu, Jadranski trg i palaču Adria, a autobusom smo se zaputili na Gradinu i svetište na Trsatu, inače najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj.

Put kući također uvijek bude zanimljiv i ispunjen brojnim aktivnostima, pa je tako ovog puta palo i kupanje u Senju, te ručak u Lici.

Život je nas Hercegovce rasuo svuda po svijetu, pa tako nađeš „našeg čovika“ gdje god dođeš. U Rijeci nas je pozdravila cijela obitelj sa Zvirića, a u Lici nas je počastio Branko Herceg iz Prologa s kojim smo skupa i zapivali.

U Ljubuški smo stigli oko 9 sati navečer, što je bilo prema planu, ali smo navikli uvijek probit plan pa nam je ovog puta samima bilo čudno kako smo stigli na vrijeme. Ostat će upamćena izjava našeg člana Ljube Hercega kojem je posebno teško pao kraj putovanja: „Evo ja sad iđen kući ko da iđen u zatvor.“

Hvala Rijeko!