Logo
Ispiši ovu stranicu

 “Zarobljen u vlastitom svemiru” – najbolja kratka priča autora Mateja Dodiga

 “Zarobljen u vlastitom svemiru” – najbolja kratka priča autora Mateja Dodiga

Na raspisani natječaj povodom manifestacije “Pričaj mi priču” pristiglo je pregršt lijepih kratkih priča od strane učenika osnovnih škola s područja Grada Ljubuškog.

“Tročlano stručno povjerenstvo, pročitavši  i razmotrivši pristigle priče na raspisani natječaj, donijelo je odluku da je, sukladno propisanim kriterijama, najbolja kratka priča autora Mateja Dodiga, učenika 6. c razreda OŠ IBM Gračine-Humac. Ovom prigodom čestitamo Mateju, koji će dobiti nagradu - vrijednu knjigu, besplatnu člansku iskaznicu Knjižnice Ljubuški i prigodnu plaketu. Ujedno, zahvaljujemo svim učenicima na odazivu na natječaj i čestitamo na zaista lijepim pričama uz riječi poticaja da nastave i ubuduće pisati – razvijati svoju ljubav prema pisanoj riječi.”, istaknuo je, uime organizatora JU "KŠC" Ljubuški, Ivica Vizentaner,

U prilogu pričitajte najbolju kratku priču.

“Zarobljen u vlastitom svemiru“

Jedne, sasvim obične večeri 20. 3. 2022. godine oko 22 sata sjedio sam zavaljen u fotelji, zamišljeno buljeći u jednu točku. Naravno, u pozadini svojih misli sam čuo uobičajene razgovore svoje obitelji, ali sve do jednog trenutka. Nastala je tišina i malo mi se vrtjelo. Došao sam k sebi, u stvarnosti, i gledao oko sebe. Nije bilo nikoga... Kao da su svi nestali. Kada sam došao do stuba, djelovalo je nemoguće kao što je i bilo. Iznenada sam pao. 

Ispred očiju mi se pojavila jaka bijela svjetlost i čuo sam smijeh djece i odraslih. Izgubio sam sebe i misli. Ne znam ni kako ni zašto sam u ogromnoj staklenoj prostoriji s totalno nepoznatim ljudima. Odjednom, staklo ispod nas je puklo i svatko je poslan u svoj tobogan. Zvuči nemoguće. Fizika sigurno drugačije djeluje. Dospio sam u jednu prostoriju koja je brojila na zidovima 64 otvora ili vrata. Trebalo je pronaći izlaz. Krenuo sam brojati dva po dva, sve dok nisam došao do broja 32. Pokušao sam otvoriti i začula se, meni jako poznata glazba, zvučalo je poput notifikacije.

Pojavila se opet jaka bijela svjetlost i došao sam u galeriju na izložbu na kojoj i očekivano nitko nije bio. Slike su bile jako čudne sa različitim oblicima ,kao i sa prečudnim licima. Gledao sam izložbu i šetao. Nije mi bilo jasno zašto su dolazile sve sličnije slike prvima? Jako čudno... Sve je to bilo tako dok nije došla na red potpuno crna slika, a ispod nje prekidač za svjetlo. Naravno, stisnuo sam ga. Svjetlo se ugasilo, a slika krenula sjati u bijeloj boji. Dodirnuo sam sliku i pogodite što?! Stigao sam na novo mjesto. To je bila neka trula drvena platforma. Bila je visoko od zemlje. Nasuprot te platforme stajala je ista  takva, a spajala ih je žica za balansiranje. Čuo se dubok glas koji mi je rekao da tu žicu moram prijeći i doći od točke A do točke B. Uplašeno sam krenuo po žici dok se nije počela tresti. Krenuo sam brže trčati, ali me prekinuo čudan dječji glas koji mi je govorio: „Hajde još malo, prešao si pola!“

Dok je to govorio, vrijeme se zaustavilo. Znao sam da sam na početku, ali vrijeme je ponovno krenulo, trčao sam i naravno krenuo padati. Pad se jako usporio, a dječji glas se opet začuo: „Neee! Jaoooo!“ Lagano sam pao i udario o zemlju i naravno opet bijelo svjetlo. U tom trenutku sam se našao opet u staklenoj prostoriji s duplo manje ljudi. Sigurno su došli k sebi na vrijeme. Odjednom me trbuh jako zabolio, krenuli su me hvatati grčevi. Kad sam trepnuo, došao sam u stubišt , ništa posebno. Pogledah između ograda od stuba i vidjeh dužinu i visinu stubišta. Morao sam doći do dna.To je trajalo i trajalo. Na kraju sam uspio sav iscrpljen. Stigao sam na sljedeće mjesto u nadi da je zadnje. Stvoren u užasno dugačkom hodniku sa svjetlom na kraju. Trčao sam i trčao, trčao, trčao...

Imao sam osjećaj da je nešto iza mene, ali se nisam okrenuo jer sam imao ograničeno  vrijeme. Pozadina puna dječjih glasova: „Hajde Matej !Možeš ti to!“ Opet bijelo svijetlo. Došao sam k sebi u svlačionici gledajući u rešetke na prozoru, čuvši jako poznate glasove prijatelja iz dvorane. Je li to bila paraliza sna ili slično ne znam, a kada sam došao doma na tim stubama me dočekao otključan!

Autor: Matej  Dodig, učenik 6. C razreda, OŠ IBM Gračine-Ljubuški

Poslijednja izmjena danaPonedjeljak, 09 Svi 2022 09:46
Sva prava pridržana © www.iks-portal.info 2019. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!