Logo
Ispiši ovu stranicu

Ovo selo u Zagori ‘umire‘: ‘Imali smo pet trgovina, dvije mesnice i isto toliko škola, danas ništa. Nikoga nema, čak je i župnik otišao...‘

Ovo selo u Zagori ‘umire‘: ‘Imali smo pet trgovina, dvije mesnice i isto toliko škola, danas ništa. Nikoga nema, čak je i župnik otišao...‘

Priču iz Grabovca, sela omeđenog Sidočom, Orljačom i Sridnjom Gorom, administrativno naslonjenog prema jugu i Šestanovcu, a crkveno prema sjeveru i imotskom dekanatu, možda bi najlakše bilo započeti povijesnim ćakulama o davnom herojstvu dvojice tamošnjih sinova.

Malo tko još nije čuo o Grgi Kusiću, dalmatinskom Guliveru – 237 centimetara visokom austrougarskom vojniku, zapravo komadu ljudine koji je zbog svoje visine ili herojstva bio "drito" predodređen za osobnu gardu "cara i kralja" Franje Josipa u Beču, ili njegovu sumještaninu Tomi Aleksi Dundiću, malenom i vižlastom zapovjedniku kozačkog konjičkog puka čije tijelo počiva u Ukrajini, a časno mu ime uklesano na zidinama Kremlja, među ostalim junacima Oktobarske revolucije.

image

Od pamtivijeka su se Grabovčani dičili svojim ljudima kao vrijednim i učenim pojedincima, piše Slobodna Dalmacija.

Prije junacima i herojima, danas znanstvenicima, kao što je akademik Zvonko Kusić, donedavni predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a sada posebni savjetnik premijera Plenkovića za društvena pitanja.

Da sve opet ne ostane na ćakulama, suočit ćemo se s okrutnom stvarnošću. I koliko se god zaklinjali u privremenost, a nada u povratak plamtjela, tinjala ili gasnula tek s odlukom o pokopu u rodnu grudu, tamošnje stanovništvo naglavačke je bježalo iz te krševite doline. Najprije koncem 19. stoljeća počelo se odlaziti u Amerike, malo u Sjevernu, a više u Južnu, dok u "novije" vrijeme Raosovi galantari svojim korpama uzduž i poprijeko "pokoriše" Europu.

image

I upravo tamo u Švicarskoj, gdje se Matan kao glavni lik romana "Prosjaci i sinovi" krio za vrijeme nacističke okupacije, danas je najviše Grabovčana.

Nekada smo u selu imali pet trgovina, tri gostionice, dvije mesnice i isto toliko škola, a danas ništa. Iskreno, nema ni za koga – sliježe ramenima Jozo Vrdoljak.

Dočekao nas je ispred mjesne crkve Porođenja Blažene Djevice Marije. Blagdan je Bogojavljanja, misa je upravo završila.

Evo, vidiš koliko nas je – pokazuje nam rukom na malobrojne vjernike.

Ma, i da nije ovih epidemioloških mjera, ne bi nas bilo puno više. Nekada su bile pune škole. U Grabovcu je bila za učenike od prvog do četvrtog razreda, a gore u Goričaju od četvrtog do osmog. Danas ono malo preostalih ide u školu u Šestanovac. Vozi ih učenički autobus, jer druge linije od te školske nemamo. A da – sjetio se Jozo, pa dometnuo:

image

Imamo i privatnog koncesionara koji dvaput dnevno prođe kroz selo. Najprije do Splita, pa natrag put Zagvozda. Pedesetih godina prošlog stoljeća ovdje je živjelo oko 1200 stanovnika, danas tek nas 250.

Naš sugovornik naglašava kako se "čeljad nema gdje ni vratiti". Možda i ima, ali potrebe današnjeg čovjeka ne prati i odgovarajuća infrastruktura. Ne tako davno, početkom devedesetih, naglo je pao broj Grabovčana, što je bila posljedica i završne faze stalnog iseljavanja prema gradovima gdje su se nalazila radna mjesta, ali i izostanka ruralne strategije s lokalne i državne razine.

Pogledajte nam samo ceste. Ova stara Napoleonova, pod tobožnjim nazivom državna i brojem 62, ne može biti u jadnijem stanju nego što jest. Nemamo ništa, tek pošta koja radi dva puta tjedno po dva sata, ali dokad, ne znamo, jer smo imali za čuti da će i ta priča uskoro dobiti tužan epilog, navodno će je zatvoriti.

image

Nema za koga raditi. S radom je prestao i župnik. Zadnji je don Damir Bistrić premješten, a na njegovo mjesto nedjeljom i blagdanima dolazi svećenik iz obližnje župe Žeževice. Opet nije sve tako crno. U gornjem selu, u Goričaju, petnaestak je mladih obitelji i dosta djece. Oni nam dižu prosjek. Volio bih da se i ostali vrate, ovako ćemo izumrijeti – poziva Jozo svoje nekadašnje sumještane na povratak.

Prije obilaska mladih obitelji, sugovornici nas upućuju na Mariju Roščić. Jedna je od rijetkih u selu koja nije zaboravila običaje i tradiciju, a ona nalaže, kada već živiš u selu, nemaš potrebu ići u dućane i mesnice. Ove je godine, kaže, zimi privela šest prasaca. Ne znaš koji je bio od kojega ugojeniji.

Sve je ovo socijalizam napravio. Odveo ljude sa sela u grad. Zaboravili na didovinu i sve ono što ih je vezalo za selo. Ja san u Grabovac došla ima četrdeset i pet godina i, sićan se, bilo je svega. Ali da je bilo teško, je. Svekar u Belgiji, muž također u tuđen svitu, a ja sama sa petero dice.

Nije to bilo lako i nikada se nisam požalila. I danas, kada su svi otišli svak na svoju stranu, ja i sin mi Željko uzdržavamo i polje i vinograd, uzgajamo prasce, kokoši, ovce... Zar nije Bogu plakat da današnje neviste, kada već žive na selu, za litru mlika idu u dućan. Neće niko da drži barenko jednu kozu da im dica imaju šalicu zdravlja, lakše je u auto pa u dućan. Bome plate oni to mliko po zlato i da ne znaju.

Njima sve smrdi. I kokoš, i prasac, i ovce, a kada sidnu za stol, sve in miriše. Ja znan da je ovaj, kako ga zovu, suvremeni čovik ovisan o svemu i to da mu je teško sa malin plaćama. Ali znan i to da se, unatoč svemu, ne želi vratit. Stavila bi ruku u vatru, i kada bi se tili vratit, da ne bi znali di in je kuća i kućište, a kamoli di in je komad zemlje.

Neki su i došli, ovi stariji. Izgradili kuće, vikendice i ponovo zaključali vrata za sobon. Sinko moj, to je mrtvi kapital. Kada ovo govorin, to pričan i za svoju dicu. Dobro je dok je mater u kući, vuče ih na selo. Dočeka ih sve oprano, čisto, topla kuća i ručak na stolu, ali kada ja oden... bojim se – vrti glavom gospođa Marija.

Velikog polja u tom dijelu Zabiokovlja nema, a suhozidi omeđuju zemlje koje malo tko obrađuje. Uz malo vrtlića oko kuće i onih pod strmom planinom, sve su češće masline. Kozama i ovcama, osim Marije, malo tko se još bavi.

image

Mlada obitelj Ančić također je zadovoljna seoskim životom. Njih petero, glava kuće Ante, supruga Dragica i troje mališa – desetogodišnja Antonija, tri godine mlađa Ivana i petogodišnji Marko, svoje mjesto boravka ne bi mijenjali ni za kakav grad.

Ovdje sam se rodio i odgojio. Samo onaj tko je ovdje proveo svoje djetinjstvo i mladost može voljeti ovo mjesto. Evo ja, odnosno moj otac ima stan u Splitu, ali ne znam jesam li jednu ili dvije noći u njemu prenoćio.

Ne znam, nekako me ništa ne veže uz grad. Supruga je iz Prološca, također je rođena na selu. Nekako smo se našli, nismo opterećeni nikakvim luksuzom, a tako učimo i djecu. Njima je malo teže. U selu nema baš puno njihovih vršnjaka, pa odemo u gornji dio sela. Više je mladih obitelji i djece – tvrdi Ante.

Jedino što nam nedostaje, to je igralište – kaže Dragica, te dodaje:

Postoje dva, ono na Kupinjevcu i Goričaju. Potrebno ih je samo malo urediti. Možda podebljati novim asfaltnim slojem i ograditi čisto da djeca mogu voziti bicikle i role. Ovako nemaju gdje, jedino po seoskoj cesti, a opet tu je opasno zbog automobila. Jednostavno, malo nam za sreću treba.

Grabovački mališani pohađaju školu u Šestanovcu. Autobus dođe po njih i vrati ih kući. Po tom pitanju nemaju problema. U selo je došla i voda, tako da mještani imaju jednu brigu manje.

Treba samo pozitivno razmišljati. Ne na ono što nam fali, nego koje su prednosti življenja na selu. Vjerujte, puno ih je više nego nedostataka. Najlakše je spakirati kofere i put Njemačke. Davati polovicu plaće na podstanarstvo, a ostatak na hranu i režije. Nije više Njemačka kao što je bila i oni su se dozvali pameti, pa uzimaju jeftiniju radnu snagu. Ali, ko voli, nek izvoli – smatra Ančić.

Njegov prezimenjak i susjed Josip profesor je geografije u osmoljetki na splitskom Pojišanu. Stalna adresa mu je u Omišu, a gotovo svakog je vikenda u Grabovcu. Smatra to područje idealnim za razvijanje ruralnog i ekoturizma.

Izgradnjom autoceste postali su svojevrsno slijepo crijevo između Zagvozda i Šestanovca. Međutim, budućnost sela, po njegovu mišljenju, nije upitna. Prije nekoliko godina na grabovačko polje stigla je i dugo očekivana voda.

Prometna izoliranost možda je jedan od najvećih problema. Potrebno je sanirati ovu staru cestu koja predstavlja jedinu alternativu Dalmatini, a pogledajte u kakvom je stanju.

Na koncu poručio bih svima koji razmišljaju o povratku da je Grabovac idealno mjesto za život. Samo je potrebno više ulagati u ljude, a manje graditi zidove razdora. Pomagati mladima i tako pridobiti i druge da se vrate svom ognjištu – poziva Josip Ančić na odgovornost sve one koji odlučuju o ljudskim sudbinama.

I da ne zaboravimo, vratimo se negdje na početak teksta, kada i odlazak u Amerike nije bio samo zbogom, već doviđenja. Do groblja u rodnom Grabovcu. Bez mrtvačnice.

Sva prava pridržana © www.iks-portal.info 2019. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!