Ljubušanka čije tapete krase interijere diljem svijeta postala i poduzetnica godine

Nakon brojnih samostalnih i skupnih izložbi slika te obrazovanja na Grafičkom fakultetu, Josipa je napravila hrabar, ali presudan korak u poduzetništvo te je osnovala tvrtku 'Studijo Wall Art'. Sve je počelo kao mali 'one woman obrt', a danas tvrtka ima 11 zaposlenih te brand tapeta 'Studijo', čiji radovi posljednjih godina redovito dobivaju prestižne svjetske nagrade. „Prvi smo u Hrvatskoj počeli priču s tapetama koje, da se slobodno izrazim, izgledaju kao slika, a u zadnje četiri godine dobili smo prestižne svjetske nagrade na sajmovima dizajna u Milanu i Frankfurtu te mogu reći da danas živim svoj san“, rekla je Josipa.

Tako je, u organizaciji Hrvatskog udruženja menadžera i poduzetnika CROMA, koje je održano u zagrebačkom hotelu Esplanade, dobila sam nagradu za poduzetnicu godine u kategoriji mikro poduzetnika. To je priznanje koje mi je jako, jako drago, jer se ne referira jedino na moj kreativni rad. Naime, mogu slobodno reći da u svom kreativnom radu dobro kotiram i na svjetskoj sceni dobivam nagrade. Ali, ova je nagrada za poslovanje, da se slobodno izrazim, za brojeve i bilancu. Drago mi je da je tu nagradu dobio netko tko se bavi slikarstvom, djelatnošću za koju su svi tvrdili ili još uvijek tvrde da se od nje ne može živjeti.

Kako je sve krenulo?

Kako je došlo do ideje da počnete raditi tapete? Došlo je i spontano i sudbonosno. Cijeli sam život znala da se želim baviti slikarstvom, a još za vrijeme studija grafičkog dizajna počela sam kombinirati grafiku i slikarstvo. Već i prije i za vrijeme fakulteta imala sam nekoliko samostalnih i grupnih izložbi, a nekako sam onda počela kombinirati te dvije tehnike. Kad sam pokretala svoju firmu, imala sam svoju liniju ilustracija s kojima sam isto bila prva na tržištu i s time sam došla do neke šire publike. S tim ilustracijama sam polako ušla u interijere i onda sam jednu sliku, koju sam namijenila za jedan interijer, stavila na format cijelog zida. To je izgledalo super i obogatilo je cijeli prostor. Od to trenutka sam odlučila da želim raditi tapete, a i tako su mi okviri na slikama doslovno smetali, ograničavali su me. Željela sam umjetnost prenijeti na cijeli zid, što se pokazalo fantastičnim.

Pokrenuli ste prvu tvornicu tapeta u Hrvatskoj?

Tako je. Počeli smo u Zagrebu, u Dubravi, i prvi smo uveli sustav proizvodnje koji danas imamo. To je bilo prije četiri godine. Bilo je to izazovno, jer nitko nije imao nešto slično. Tu mi je najviše pomogao moj suprug, koji je imao iskustva s velikim korporacijama pa je sva svoja znanja primijenio na rast malog obrta kakav sam imala u početku. Učili smo u početku na svojim pogreškama, a ljudi koji su nam prodavali strojeve također su na nama stjecali svoja iskustva. Ali, bili smo uporni i uspjeli smo. Trenutačno proizvodimo tapete od dva materijala. Jedan je za tzv. suhe prostore, vrlo je otporan na habanje, postojan je siguran i održiv. Drugi je fiberglas, staklo-plastika, materijal koji je otporan na vodu i kemikalije i može ga se staviti na mjesta gdje se inače koristi keramika, poput tuš kabina, kuhinje, između elemenata i slično.

Otkud crpite ideje za svoje radove?

Same ideje je doista lako pronaći. Mislim da većina umjetnika nema problema s idejama, jer svaki umjetnik je kreativna duša. Također tijekom studija na neki način i naučimo kako doći do ideja. Veći izazov u cijelom procesu je držati se fokusa, držati se jedne teme kad započnem, dati temi dovoljno vremena, a nekada to ne uspijem odmah. Dakle, veći su problem fokus i disciplina, a manji kreativnost.

O svojim počecima?

Ne znam da je i jedan početak išao glatko, pa tako ni moj. Radila sam u svojoj firmi, a imala sam i intenzivan obiteljski život i radila sam na samim proizvodima. Prvih pet godina bilo je jako teško i zahtjevno, ali cijelo vrijeme sam znala da je to moj poziv, da je to moj izbor. Znala sam da ja moram biti ta koja će odlučiti kako će raditi tvrtka, u kojem ćemo smjeru ići, tako da nisam imala puno izbora. Moram reći da je mi je u početku energija stalno bila u deficitu, osobito kad su djeca bila mala. Bila sam konstantno užasno umorna. Radila sam cijeli dan svoj posao i paralelno uz to s djecom. Navečer u 10 sati, kad su djeca otišla spavati, skuhala sam si kavu i opet išla raditi. Ali, u tim trenucima se nisam oslanjala na energiju, nego na disciplinu. Znala sam da moram odraditi ono što sam obećala i držala sam se toga. Danas mi radni dan, na sreću, ima glavu i rep. Ujutro ustanem oko pet, vježbam, a onda provodim vrijeme sa suprugom i naše dvoje djece. Onda oni idu u školu, a ja i suprug na posao, gdje crtam do nekih 15 sati. Tada odem kući, bavim se obitelji, a kad su neki veći projekti, crtam ponekad nakon toga. Međutim, danas imam ravnotežu između privatnog i poslovnog života, ali do prije nekih godinu dana je bilo sve puno dinamičnije, nisam imala balans, samo listu prioriteta.

Kako izgleda proces stvaranja jednog projekta?

Tek od ove godine sam promijenila neke stvari. Kao što sam već rekla, prije sam često radila noću, kada imam neki svoj mir, kada uđem u neko stanje meditacije i izgubim pojam o vremenu, što me, zapravo, inače jako veselilo. Ali, s godinama mi je to postalo prenaporno. Bilo je jako puno posla oko poslovanja tvrtke pa mi je bilo teško raditi i to i crtati. Zadnje vrijeme sam preraspodijelila veći dio rada oko poslovanja tvrtke na druge, jer imam ekipu od 11 ljudi koji to sada rade, a ja se mogu isključivo posvetiti kreativi. Naravno, još uvijek sam ja ta koja vodim tvrtku, donosim odluke, komuniciram s klijentima i partnerima i slično. Taj, recimo, menadžerski dio, ne mogu izbjeći.

Koja vam je najdraža tema za vaša djela?

Teško je to reći i izdvojiti jednu. Doista pokrivam razne teme, ovisno o svojim trenutačnim afinitetima, ali i projektima i upitima arhitekata i dizajnera, koji su bliski tržištu i prate zahtjeve investitora. Onda se nekako prilagodim, a do sada sam doista prošla razne teme, od cvjetnih, geometrijskih, apstraktnih, a dosta vremena sam se zadržala na kipovima, što jako volim od još fakulteta.

Vaši kipovi i likovi na tapetama imaju precrtane oči. Zašto?

Službeni odgovor na to pitanje je da se srcem bolje vidi. Neslužbeno, jednostavno ne volim gledati oči na velikom formatu. Nekako mi je neugodno da me netko stalno gleda.

Četiri godine za redom dobili ste nagrade za najljepše tapete na svijetu. Kakav je osjećaj?

Doista, četiri godine za radom dobivala sam prestižne nagrade. Moram odmah reći da je to plod moje velike discipline, čak ne toliko talenta. Što se tiče osjećaja, bila sam jako sretna i ponosna. Prvenstveno sam se prijavila na takva natjecanja iz želje da vidim gdje je 'Studijo' na svjetskoj sceni. Znala sam da imam što za pokazati, ali nisam znala gdje pripadamo. U žiriju tih natjecanja sjedi 60 najutjecajnijih ljudi iz svijeta arhitekata i dizajnera. Moja želja je bila da samo pogledaju 'Studijo' i da možda netko primijeti i upamti to ime. Odmah prve godine kad sam se prijavila osvojila sam nagradu. Bilo je to za mene veliko iznenađenje, za nekoga tko dolazi iz male sredine, iz Ljubuškog. Mislila sam da je to samo za velike dizajnerske sile, poput Talijana, koji su godinama osvajali nagrade. A zadnje četiri godine, eto, među njima je jedna žena iz Ljubuškog, danas iz Zagreba, u kojem živim sada točno pola života. Inače, moram spomenuti još jednu nagradu, koju je dobio naš ured. Dizajnerica Klaudija Zupčić, koja potpisuje dizajn interijera ovog prostora, dobila je nagradu za najljepši poslovni ured u Europi. Je li vam to bio najdraži trenutak u karijeri i koji vam je najdraži rad? Zapravo, imam sreće da živim i radim posao koji sam oduvijek sanjala. Nema tog dana da ne osjetim golemu zahvalnost za sve što imam čim uđem u ured. Sve te nagrade i svaki taj klijent koji je kupio nešto od nas, makar i nešto malo, doveo me tu gdje jesam. Doista, svaki dan mi je predivan. Kad bih baš morala izdvojiti jedan trenutak, bio je to dan kad sam otvarala ovaj ured, kad su mi na otvorenje došli roditelji i moji najdraži prijatelji. Njihova lica, iznenađenje na njima, ostala su mi trajno urezana u sjećanje. Što se tiče najdražeg rada, to je kao da pitate majku koje joj je najdraže dijete. Svaki rad ima svoju priču, svaki mi je jednako drag.

Koja je tajna uspjeha?

Važno je biti autentičan. Svatko od nas ima „ono nešto“, drugačiji je i može to prezentirati na svoj način. S druge strane, uspjeh je, po meni, vrlo predvidljiva stvar. Također i neuspjeh. Do uspjeha se dolazi disciplinom, uz koju treba imati jasan cilj. Jednostavno nađite nešto što vas zanima, nešto što vas veseli, dajte si truda, zanemarite što pričaju ljudi oko vas, slušajte svoju intuiciju i budite svaki dan motivirani da radite ono što vas raduje. Budite hrabri u donošenju odluka, jer hrabrost i disciplina su, za mene, dvije najvažnije stvari za uspjeh. Treba izići iz zone komfora, jer u zoni komfora smo prosječni, ne trudimo se. Potreban nam je ekstreman napor, koji će onda uroditi ekstremnim rezultatima. Često se vodim jedom rečenicom koju mi je rekla moja sestra, a to je da treba imati velike snove, koje treba znati raščlaniti na manje dijelove. Mislim da je to cijela poenta priče. Sve je zakon sjetve i žetve. Jednostavno slijedite svoj smjer, bez obzira na strah.

Josipa Maras u počecima i Josipa Maras danas?

Mislim da je velika razlika. Stalno se mijenjam i mislim da se svi moramo stalno mijenjati. Josipa u počecima ne bi mogla ovo što može Josipa danas. Također ne želim biti ista Josipa za deset godina. Želim biti još bolja, još hrabrija, samopouzdanija, u svim aspektima puno bolja nego što sam danas.
Planovi za budućnost?

Zapravo, imam osjećaj da sam tek počela. Mi smo mlada tvrtka, nepunih nam je sedam godina. Ima još puno sajmova na koje želimo otići, puno tržišta na kojima se želim predstaviti, premda izvozimo već u tridesetak zemalja svijeta. Znam da to ne ide preko noći, to je puno truda i ulaganja i na tome radimo sustavno već tri godine. Sukladno tome pratit ćemo i kapacitete tvornice, broj zaposlenika i prilagođavat ćemo se u narednim godinama.