|Da se ne zaboravi| Ususret obljetnici nastanka Hrvatske Republike Herceg Bosne

Hrvatska zajednica, a poslije Hrvatska Republika Herceg-Bosna nikada nije donijela ustav o raskidu odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Nije donijela čak ni svoj statut, a u svim je aspektima poštivala suverenitet BiH.

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini utemeljena je 18. studenoga 1991. godine.

Osnovana je od strane političkog vrha Hrvata u Bosni i Hercegovini (HDZ BiH), kao odgovor srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u toj zemlji.

Kada je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, u njezin sastav su ušli dijelovi dvije zemljopisne i povijesne cjeline: Bosne i Hercegovine, od kojih je sastavljena država Bosna i Hercegovina. Drukčije gledano u sastav Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tada su ušle sljedeće mikroregije i dijelovi mikroregija Bosne i Hercegovine: Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, dijelovi Istočne Hercegovine (Stolac i Ravno), dijelovi Završja (Livno, Tomislavgrad i Kupres), Srednja Bosna, dijelovi Bosanske Krajine (Kotor-Varoš i dijelovi općine Skender-Vakuf – današnja općina Dobretići) i dijelovi Sjeverne Bosne (Žepče, dijelovi općine Tešanj – današnja općina Usora, dijelovi općine Teslić, Vareš i dijelovi općine Kakanj).

Pojam Herceg Bosne i danas je stožerni i politički aktualan u razrješenju zamršene društveno-političke situacije u BiH. Ma na koji način bio tretiran, pro – et contra – on će utjecati na budući državni ustroj BiH.

Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Bošnjacima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Bošnjačkim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Bošnjaci] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Bošnjaci islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Bošnjaci] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Bošnjaka i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne.

Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru.

Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.