Bivši igrač Izviđača: Veselio sam se Olimpijskim igrama, ali nema veze, bit ću spreman i 2021.

Tih, samozatajan, često junak iz sjene, na prvi pogled čak dalek, nekomunikativan. U stvarnosti zapravo čista suprotnost. Izuzetno pristojan, sjajno odgojen mladić, koji je beskrajno posvećen rukometu, obitelji i prijateljima.

Nakon sjajne role na Europskom prvenstvu na vratima hrvatske rukometne reprezentacije i osvojenog srebra, vratio se svom Montpellieru, supruzi i troje djece te praktički nestao iz vidokruga medija. Takav je uostalom oduvijek bio, neovisno o tome je li bio prvi igrač susreta ili cijelog natjecanja.

Koronavirus je i njega, kao i mnoge natjerao da promijeni mnogo toga ovih dana. Pronašli smo Marina Šegu u Međugorju i pokušali saznati kako provodi ovo vrijeme, hoće li biti nastavka francuskog prvenstva, vidi li se u Tokiju za godinu dana itd, itd…

Marine u BiH ste s obitelji. Kada ste i kako izašli iz Francuske?

"Doma sam već 22 dana, nakon jednog dosta kompliciranog i dugačkog puta. Naime, imali smo trening ujutro i odmah nakon njega sazvan je sastanak gdje se vidjelo da su i predsjednik i trener jako uznemireni. Rekli su nam da se prvenstvo prekida i da smo slobodni. Možete ići doma. E sad, moja supruga i djeca već su ionako bili spremni za put, jer su škole prestale raditi tjedan ranije. Ja sam pitao trenera mogu li i ja s njima. Tijekom poslijepodneva me je nazvao i rekao da sam slobodan i da nema nikakve zabrane izlaska iz zemlje. Za ostale zemlje ne zna propise. Mi smo odlučili riskirati i ujutro smo krenuli prema Barceloni. Tek što smo izašli na autoput, dobili smo informaciju da su sve karte za jedini direktni večernji let rasprodane, a mi ih nismo stigli u toj silnoj gužvi kupiti. Vratili smo se u stan, prespavali, pa sutradan krenuli na let Marseille – Budimpešta. Opet je tu bilo mali milijun pitanja, možemo li u Mađarsku, moramo li u izolaciju, što se događa s letom Budimpešta – Sarajevo i slično. Svugdje se mjeri temperatura, provjerava gdje si bio, itd,itd. Uglavnom da skratim, uspjeli smo sve to proći i stigli doma."

Kako provodite dane?

"Kao i svi. Malo treniramo i supruga i ja koliko je to moguće u ovim uvjetima. Učim francuski, tri-četiri puta tjedno, jer tko zna koliko će sve ovo trajati, pa da mi ne ishlapi ono što sam do sada naučio. S djecom provodimo puno vremena. Ona najprije imaju francusku školu putem videa, pa onda hrvatsku školu uz televiziju. Znate, oni i ovdje u Međugorju idu u školu kada stignu, jer smo željeli da imaju i tu obuku, ali i prijatelje. Sada su konačno dopustili da i djeca mogu vani, jedno vrijeme naime, mlađi od 18 i stariji od 65 nisu mogli vani, pa povremeno odemo u kraću šetnju, jer mi je stan blizu šume."

Što se događa u klubu? Kakvi su planovi za nastavak sezone u Francuskoj? Pretpostavljamo da ste stalno na vezi s njima?

"Naravno da sam na vezi. Osim mene i Šveđanina Frederica Petterssona svi drugi igrači su ostali u Montpellieru, jer su mislili da će epidemija trajati kratko. Ali nažalost, to nije tako. U Francuskoj je vrlo teško stanje. Iz stana se ne smije izaći bez valjane propusnice, pa makar išao u trgovinu. Kazne su od 1500 eura na dalje. Inače, klub je sjajno organiziran. U danu kada sam dobio dopuštenje da mogu napustiti zemlju, rečeno mi je da klub s mojom plaćom više nema ništa. Od dana prekida aktivnosti svi mi u klubu smo na trošku države s 80 posto neto iznosa. Nevjerojatno, ali istinito. U domaćem prvenstvu smo bili dosta slabi i izgubili neke susrete koje objektivno nismo smjeli, ali u Ligi prvaka smo bili jako dobri. Čeka nas Flensburg u osmini finala, s tim da imamo prednost domaćeg terena."

EHF vam je složio okvirni plan igranja cijelo ljeto, s FINAL 4 Lige prvaka krajem kolovoza?

"Nisam siguran da je to izvodivo. Lipanj i srpanj smo do sada obično imali godišnji odmor. Recimo da je to sada ovo vrijeme, premda nema tu pravog odmora. Po tom planu, trebali bi igrati tijekom najtoplijih dana ljeta. Ako moramo jasno je da ćemo to napraviti, ali veliko je pitanje kada i kakvu formu će momčadi dostići kada ova kriza prođe. Nitko od nas nije pošteno potrčao 3-4 kilometra već danima. Da ne govorim o radu s loptom, što je posebno važno za nas vratare. Pustimo mi ta istezanja, vježbe trbušnjaka, za leđa i sl… Vrlo vjerojatno će sve ovo potrajati još mjesec, mjesec i pol dana. Tko smije riskirati zdravlje da odmah uđe u natjecanje i najjače utakmice, od završnice liga do Lige prvaka?"

Olimpijske igre su odgođene za godinu dana. To i za Vas znači malo veći izazov. U Tokiju bi mogli imati 35. godina?

"Jako mi je žao zbog odgode. Silno sam se veselio Tokiju. EURO je pokazao da imamo jednu jako, jako dobru ekipu i tko zna što bismo sve tamo bili u stanju napraviti. Naravno da smo se prije toga trebali kvalificirati. Ne brinu me godine. 35 godina za vratare su skoro najbolje godine. Šalim se, naravno. Nemam problema s kilogramima, ozljedama, a nadam se i da će forma biti takva da me izbornik zove."

Kada smo već kod EURO-a, kako sada gledate na to ostvarenje?

"Izuzetno sam ponosan na ono što smo napravili u siječnju ove godine. Znate, mnogi nisu vjerovali u nas. Osim naravno naših obitelji, prijatelja i jako dobrih poznavatelja rukometa. Ali mi smo pokazali jedno čudesno zajedništvo, vjeru, snagu u najtežim trenucima, čak i kada smo gubili 4-5 razlike, da su me u mom klubu i trener i suigrači pitali nakon povratka, otkuda to Marine? Svaka vam čast. Baš smo bili klapa. Kao i mnogo puta do sada imali smo taj jedan miks iskusnih i mladih, po čemu praktički postajemo prepoznatljivi i avangardni, i vjerujem da nas je upravo to nosilo uz nevjerojatnu podršku s tribina. Siguran sam da ćemo takvi biti i u Tokiju sljedeće godine, jer uz nas starije, godinu iskustva više imati će Martinović, Šarac, Matanović, Mileta i drugi."

I za kraj Marine, malo ljudi zna da u Međugorju imate jedan hotel, pomalo neobičnog imena. Kako radi, kao se vi u tome snalazite?

"Da, hotel se zove TAU. Moja supruga Ana se toga sjetila. To je simbol života, križ koji nose milijuni mladih, zapravo stari franjevački znak. To je ujedno i posljednji znak hebrejske abecede, koji kasnije od Europljana dobiva znak slova T. Nevjerojatno je da se toga nitko nije sjetio prije u Međugorju, a ono postoji dugo godina. Ide dobro. Mi smo zadovoljni. Ja sam više gost, nego vlasnik, jer iznad imamo stan u kojem živimo. Malo je prazan ovih dana, ali kako svima tako i nama. Doći će bolji dani. Samo da prođe ovo korona zlo, i da se vratimo normalnom načinu života."