Zlatko Dalić: Hodao sam po rubu, roditelji i crkva su me odveli na pravi put

“Dvije, tri godine hodao sam na ivici, bilo mi je jako teško i tada mi je pomogao kućni odgoj i vjera. Moj cilj je bio ostvariti nešto u životu, ne osramotiti roditelje. To je mala sredina, gdje ljudi sve komentiraju ako netko nije uspio i to me održalo na životu. Moju cijelu karijeru kao profesionalni nogometaš sam igrao na korektnom nivou. Bio sam zahvalan klupski igrač koji je mogao to odraditi, možda sam mogao upasti u reprezentaciju. Ali nisam zaslužio. Završio sam karijeru s 34 godine. Naišao sam na jako puno situacija, a kad pogledam, sve je to sjajno i lijepo. Put koji nije bio lagan, puno puta sam bio pred zidom koji sam mislio da ne mogu preskočiti. Vjerovao sam u svoj rad, bio sam pred zidom, ali uspio sam. Uz pomoć Boga i roditelja sam se uspio izvući iz teških situacija”, priznao je današnji hrvatski izbornik.

“Svi me pitaju kako se pripremam za utakmicu? Nastojim sve do zadnjeg dana pripremiti taktiku i sastav kako bi bilo sve spremno. Na dan utakmice napravimo sastanak, pripremu za utakmicu i nemamo više o čemu razgovarati. Prepustim ih svakog svojim mislima, svaka osoba zna što je najbolje za njega. Taj dan ne koristim mobitel, a gotovo skoro ni ne jedem ništa. Sva koncentracija mi je na utakmici, a tada budem miran. Znam da sam sve napravio, da su igrači spremni i da je sve u Božjim rukama”.

I danas Dalić osjeća ushićenje kada se sjeća dočeka u Zagrebu, ali i po cijeloj Hrvatskoj i njegovom Livnu u Bosni i Hercegovini:

“To je vrijednije od medalje. Opet se Hrvatska pokrenula, sport je to učinio. To zajedništvo je vrjednije od srebra. Bilo je neopisivo, ta 22 igrača su pokrenula cijelu Hrvatsku. Netko je htio zatomiti taj naš identitet, bilo je zabranjeno reći da si Hrvat ili katolik. Mi nikome ne radimo na zlo, igrači su pokazali kako se to radi. Nitko nikoga nije povrijedio na dočeku, nitko nije završio u zatvoru. A u Francuskoj je bilo mrtvih. Mi smo pokazali da možemo biti najsretniji, a samo nam malo fali. To je nogomet učinio. Mi smo osjetili to kad smo bili u Rusiji, igrali smo za naš narod, bili smo našpanani. Nismo u tome omjeru očekivali taj doček, bili smo tužni zbog poraza u finalu, ta tuga je bila sve dok nismo došli u Hrvatsku. Kad su nas Migovi dočekali, kad smo vidjeli što se događa po cijeloj Hrvatskoj. Jednom u životu čovjek doživi tako nešto ili nikada. To je okidač koji nam govori kako se moramo postaviti. To je bilo najveće okupljanje nakon Domovinskog rata. Ovo je bilo spontano, bilo je to okupljanje i revolucija. Sumnjam da će se to ikada ponoviti u Hrvatskoj”.

Zaključio je:

“Mogao se naš uspjeh bolje iskoristiti s nekim stadionom ili u materijalnom smislu, ali taj naboj je i dalje tu. Na svim domaćim utakmicama u kvalifikacijama su stadioni bili puni. Čak i naša gostovanja. Hrvatska reprezentacija postala je simbol zajedništva, opet se vratila narod. Postala je simbol domovine, igrači igraju srcem, vjeruju u ono što rade”.