Kako su političari pobijedili naše heroje

Prisjetili bismo se da je nekad, u doba našeg djetinjstva, većina ljudi imala ponekog svog heroja, nekoga koga su rado gledali na tv-ekranima u vrijeme kad su postojala samo dva kanala.

Za neke je to bio čuveni pulski boksački prvak Mate Parlov, ponos nacije i svjetski prvak, pa je cijela zemlja bila u transu nakon njegove velike pobjede protiv argentinskog prvaka Miguela Angeal Coella, koji je sa onim svojim brčićima više ličio na nekog zavodnika iz meksičkih sapunica nego na boksača, ali je sve prije Parlova rušio bez milosti.

Pucalo se te noći 7. siječnja 1978. godine iz pištolja i lovačkih pušaka, čak i u gradskim sredinama, stroga socijalistička milicija, i sama u pobjedničkoj ekstazi, žmirila je na oba oka na te opasne i u to vrijeme neizbježno kažnjive izljeve radosti, a velikan iz Fažane, uzor čitavim generacijama, ostao je upamćen kao prvi profesionalni svjetski prvak iz socijalističkog svijeta.

Vladar Kviskoteke

Za druge, one bliže znanosti i knjizi, heroj je bio nenadmašni genije iz Ljubuškog Radoslav Dodig, nesporni i neoborivi vladar Kviskoteke, tada vrlo popularnog kviza zagrebačke televizije. U vrijeme emitiranja Kviskoteke, a bilo je to, ako se dobro sjećam, četvrtkom navečer u 21 sat, ulice jugoslavenskih gradova bile su skoro pa puste – svi su trčali kući da vide hoće li Lazo Goluža, urednik Kviskoteke, uspjeti pronaći pitanje na koje Dodig neće imati odgovor.

Nedjelje su prolazile jedna za drugom, nesretni Lazo je sav iskopnio od nesanice noćima tražeći pitanje bez odgovora, a ljudi pred ekranima, od Triglava do Đevđelije, kao omađijani su navijali za čovjeka koji je, kako se tada govorilo, znao ama baš sve. Tada se – korisno je da podsjetimo – cijenilo znanje, išli smo u prave škole i na prave fakultete, bar tri četvrtine nacije znalo je i u pola noći koji je glavni grad Papue Nove Gvineje, a istinski učeni ljudi bili su na cijeni.

Bilo je, naravno, i drugih heroja, za svakog ponešto. Tako se s pažnjom i poštovanjem slušalo kako s ekrana svoje podvige priča trostruki heroj rada Alija Sirotanović, čovjek iz naroda, prava slika proletera, skromnog, vrijednog i poštovanog u jednoj radničkoj zemlji.

Čitava nacija je sa zebnjom pratila životnu bitku Vesne Vulović, stjuardese koja je u siječnju 1972. godine nekim čudom, jedina od šest članova posade i 22 putnika, preživjela pad zrakoplova Jugoslavenskog aerotransporta sa 10 tisuća metara na liniji Stockholm – Kopenhagen – Zagreb - Beograd i nakon 27 dana u komi probudila se na opće oduševljenje i ushićenje čitave tadašnje Jugoslavije da uđe u Ginisovu knjigu rekorda.

Teško je nabrojati sve te ljude koji su nečim zadivili zemlju i uživali poštovanje. Bilo je među njima sportaša, znanstvenika, književnika, liječnika, ljudi raznih profila, ali nikad nikome nije padalo na um da mu dominantni likovi u životu, recimo, budu Mika Špiljak, Lazar Koliševski, Sergej Krajger, Veselin Đuranović, Raif Dizdarević ili neko drugi iz samog vrha liste uticajnih političkih ličnosti.

Nitko, osim maršala

Političari u socijalističkoj Jugoslaviji imali su moć, ugled, ovlasti i državni aparat da vedre i oblače, da doslovno upravljaju ljudskim životima, ali niko od njih, osim maršala, nije pretendovao da bude nekakva zvijezda, koja ne silazi sa ekrana. Nije to mogao ni sanjati koliko god da je moćan – građani su naprosto prepoznavali svoje junake na nekim drugim poljima, jer su tako bile postavljene i društvene vrijednosti.

... Prohujaše godine krvavog raspada nekadašnje zajedničke države i odnesoše mnogo šta važnije od sjećanja na nekadašnje zvijezde i ugledne osobe socijalističkog vremena. Padoše u zaborav mnoga nekad draga i poznata lica, umjesto nekadašnja dva programa JRT-a u domove nam se useliše kablovske televizije sa stotinama kanala, nekadašnje omiljene obrazovne, zabavne, televizijske i filmske sadržaje zamijeniše trivijalnosti raznih rijaliti šou programa, a ekranima suvereno zavladaše likovi iz politike, koji se, osim časnih izuzetaka, nisu dokazali baš ničim prije nego što su stranačkim hijerarhijskim stepenicama uzletjeli u političke visine. Sa svog priprostog političkog Olimpa upozoravaju, mašu rukama, prijete, obećavaju, vrijeđaju, uvjereni da običan narod postoji samo zbog toga da bi njih gledao, slušao i slijedio i da mu je to jedina svrha postojanja.

Smiješe nam se sa ekrana, bilborda, zidova, bandera i drugih mjesta zgodnih da se zasadi slika i uljepša priroda, pogotovo u vrijeme predizbornih kampanja, kad se oduševljenim podanicima mora prodati staro neispunjeno obećanje u novom dizajnu i kad se sa svojih visina moraju bar nakratko spustiti „u baze“ da navodno čuju šta to misli običan građanin, njihov glasač. Svejedno jesu li to relativno nova ili u više navrata reciklirana politička lica, svi oni su na sličan način našli našli svoje mjesto pod svjetlošću studijskih reflektora.

Razgovor na pijaci

Čovjeku je najteže primijetiti ono što je najočiglednije. Da slučajno ne naiđoh na razgovor dva prodavača na zelenoj pijaci, ko zna da li bih sam ikad shvatio poražavajuću istinu – da bi se bosanskohercegovački politički skorojevići tako raširili po medijskom prostoru, da bi postali dominantne medijske ličnosti i da bi tako odavali dojam važnosti, neko je s ekrana morao protjerati sve što vrijedi.

„E ljudi moji, ja tu televiziju više ne mogu ni upaliti. Čim uhvatim za daljinski, iskoči neko il' iz Predsjedništva il' iz Parlamenta i počnu guslati k'o onaj iz Porobdžija: ja i narod, ja i narod... nikad prestati! A kad čovjek bolje pogleda, kakve veze on sa svojih sedam-osam tisuća maraka ima sa mnom, što vazdan drhtim za ovom tezgom, šta nam je to zajedničko?“, cupka od hladnoće čovjek u godinama.

Nekad je radio u Energoinvestu, hodao po svijetu i ponosio se, što bi se nekad reklo, dostignućima svoje tvrtke, a bogami i vlastitim bankovnim računom, a danas je, pod samu starost, primoran da radi ono što nikad ni pomislio nije.

„Ko ti je kriv kad si pripadnik konstituitvnog naroda, pa se ima ko boriti za tebe“, podsmijava mu se sredovječni brko, koji je svoju sudbinu našao iza tezge s raznim vrstama graha i sjemenki: „Da si iz kakvih ostalih, ne bi imao nikoga da se bori za tvoja prava i niko ne bi pravio budalu od tebe, i to na tvoj račun“.

Prizemna i istrošena simbolika

Doista, kako smo uopće došli u situaciju da su nam politički lideri glavne face u društvu? Nema više nacionalnih junaka u domenu znanosti, kulture, sporta, rada pogotovo... Dotakli smo takvo dno da je ta titula ekskluzivno pravo političkih, neki bi rekli politikantskih krugova, koji već čitavu vječnost svojim političkim floskulama bez stvarnog sadržaja i značenja, sa prizemnom i istrošenom simbolikom, dominiraju bosanskohercegovačkim društvom, uostalom kao i u društvima u susjeda.

Gdje su nestali istinski pobjednici poput Mate Parlova, Dražena Petrovića, Alije Sirotanovića, Vesne Vulović, Radoslava Dodiga, Nade Đurevske..., ljudi koji su u raznim oblastima bili heroji svog vremena i osobe koje su nas, svaka na svoj način, nečim činile bogatijim, ispunjenijim i plemenitijim?

Ostali su nam samo „akcioni junaci“ iz političkih krugova, koji su dobro unovčili istoriju, tradiciju, vjeru, pradjedovska ognjišta i ratne žrtve, da nam kažu kako se vizionarski, državničkom mudrošću, beskompromisno bore za naša prava. I da nas podsjete kako svi živimo po istim pravilima, samo što su njihova drugačija! Valjda je to, u nedostatku nečega konkretnog, finalni proizvod njihovog političkog djelovanja...