Hrvatski narod nije više – Nacija!

Preduvjet za oblikovanje nacije je svijest o pripadnosti zajednici koju povezuje isto ime, povijest, tradicija, životni prostor, kultura i jezik (isti je kriterij za sve narode u svijetu), takve zajednice pripadaju jednom narodu/naciji i imaju zajedničko ime: hrvatski, njemački, poljski, ruski i drugi, piše Rudi Tomić.

Bilo je pokušaja u nedavnoj povijesti, da se narodima (prisilno) mijenjaju nacionalne posebnosti i oduzima pravo na njihovu državnu ukupnost, u interesu stvaranja novih vise-nacionalnih zajednica, kao što je bio Sovjetski savez i Jugoslavija.

Iako povijest svjedoči, da su takvi pokušaji bili promašaj i nakaza za sve narode u tim zajednicama, nije se prestalo s oblikovanjem novih heterogenih zajednica. Doduše, stvaranje novih zajednica u demokratskom sustavu ne postiže se silom oružja, nego snagom ucjenjivanja, odnosno uvjetovanjem životnog (potrošačkog) boljitka, guraju narode da se odreknu svojih nacionalnih posebnosti i ograniče vlastita prava u svojim domovinama zbog udruživanja u veće zajednice, u kojima će ovisiti o odlukama moćnijih u tim udrugama.

Taj proces ''zbližavanja'' naroda u veće multinacionalne zajednice nije više ograničen samo na prostorima susjednih naroda, koji imaju neke međusobne sličnosti, nego na sire kontinentalne prostore, kao što je Europska zajednica. Nakon izvjesnog vremena formirat će se Južnoamerička i Afrička unija. Sjeverna Amerika će vremenom uključiti Kanadu u sastav svojih država. Jedino Azijski kontinent u kojem se nalaze dva gigantska naroda, kineski i indijski, neće se ujediniti u jedan državni okvir. One su već multinacionalne u svojim državnim granicama jer su apsorbirali brojne male narode.

Građani su avangarda u Hrvatskoj

Nacionalna izdaja je odlazak na neprijateljsku stranu; podmukli rad za neprijateljske interese, a takvih političkih izdajica bilo je, a ima ih izobilja i danas, u hrvatskom narodu. Da nije bilo takvih građana nikad se hrvatski narod ne bi ''ujedinio'' sa Austrijancima, Mađarima, Talijanima i Srbima. Sva su ta udruženja imala tragične posljedice za Hrvate, hrvatski prostor i hrvatsku opstojnost.

U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje hrvatskog nacionalnog identiteta, u bilo kojem obliku, posebice uporaba jezika i kulturnih manifestacija. Isticanje povijesnih događaja i hrvatskih velikana bilo je čak kažnjivo. I zbog takvih asocijacija Hrvati se nisu u potpunosti oblikovali u državotvorni narod, jer su zatirani osjećaji i svijest o nacionalnoj pripadnosti. I kada je bilo povijesnih prilika (od Gubca do Tuđmana) da se hrvatstvo manifestira u svim svojim domoljubnim vrednotama, politički čimbenici (avangarda) su zaustavili prirodni proces emancipacije državotvornosti. Zbog ne osvješćivanja i jačanja osjećaja državotvornosti uslijedila je indolentnost, odnarođivanje (zatiranje u sebi osjećaj pripadnosti svome narodu) i iseljavane.

Za vrijeme jugo-komunističke diktature svako isticanje hrvatskog imena ili obilježja bilo je osumnjičeno kao promicanje nacionalističke, odnosno ustaške ideologije, a to je bilo obojeno fašizmom i vezano za genocid.

Jugoslavija je srušena, ali se jugoslavenstvu još nije zameo trag u Hrvatskoj! Mada nije više pogubno isticanje hrvatskog imena, ali ta imenica ili zamjenica (Hrvatska ili hrvatski) toliko su odbojne riječi u medijima, kao da su sinonim za terorizam. Dapače, riječi homoseksualnost češće je u uporabi nego nazivi hrvatstva ili hrvatskog naroda.

Hrvati u Hrvatskoj nisu više ''Jugoslaveni'', ali nisu ni Hrvati, nisu ni hrvatski narod, nego su ''građani'', kao i svi ostali pripadnici nacionalnih manjina koji su uzeli hrvatsko državljanstvo. Iako u današnjoj Republici Hrvatskoj 90% od sveukupnog pučanstva su Hrvati, a samo 10% su pripadnici nacionalnih manjina, među kojima se nalaze i Srbi sa svega 3% zastupljenosti na podneblju Hrvatske, ali za ljubav (ili od straha) te manjine/a Hrvati u svojoj državi nisu narod nego građani!

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić osmislio je nazive: Građani u Hrvatskoj (umjesto Jugoslaveni) i Hrvatska u regiji (umjesto u Jugoslaviji), a socijalistički, ljevičarski, komunistički (antifašistički) mediji prisvojili su izričaj jer to odgovara petokolonašima i avangardi u Hrvatskoj.

Pobrkanost značenja riječi

Riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje od onoga u kojem se kontekstu izražava i doživljava u Hrvatskoj. U rječniku hrvatskog jezika glasi: građanin – pripadnik građanskog staleža, čovjek rođen u gradu, stanovnik grada; naslov koji grad dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu.

Dakle, nigdje ne stoji da bi se takvim nazivali pripadnici jednog naroda u svojoj državi.
Hrvatski narod ne pripada građanskom staležu; hrvatski narod nije ''građanska gospoda''; nisu svi Hrvati rođeni u gradovima, nisu bome svi ni stanovnici u gradovima, a malo ih je koji su dobili priznanje za zasluge u gradu i državi. Znači, očita je podvala značenja riječi.

Nije to toliko ni bezazleno kako izgleda na prvi pogled. Naime, ako se hrvatski narod usmjeri (ušalta) iz nacionalnog bivstva u građansko društvo onda će u Hrvatskoj vladati bratstvo, jedinstvo i jednakost, kako je tio bilo u komunizmu. ''To zavođenje jednakosti je zavođenje totalitarizma kakav još svijet nije vidio. Uzme li se u obzir tehnološke, biotehnološke i medicinske mogućnosti osim pravnih,, može se govoriti o zavođenju pakla na zemlji. To je definitivno uništenje Božjeg plana i Gospodinovog stvaranja svijeta koji ni sve prste na ruci, ni dva čovjeka nije stvorio jednakim, odnosno stvorio ih je jednakim u različitosti. Dakle, europski sud za ljudska prava se rukovodi načelom jednakosti… Treba se dobro proučiti Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, da se sagleda kamo vodi put u Europsku uniju. U toj deklaraciji se govori o GRAĐANINU, to je Europa građana a ne Europa naroda.'' ( fra Marijo Varga, Internet, 07.07.2010.)

Hrvatski narod nema mogućnosti utjecati na svoje zastupnike u Saboru, jer zastupnici imaju veliki utjecaj na javno priopćenje. Dočim, u demokraciji mediji su jedino sredstvo, snaga slova i riječi koja brine o narodu. Hrvatska, na žalost, nema niti jednog dnevnika, niti jednog TV kanala koji nije u vlasništvu stranaca, ili pod utjecajem Vlade, ili kriminalaca.

''Ali ovo nije samo statistička činjenica. Isti novinari koji su u komunizmu žigosali, 'antisamoupravne', 'kontrarevolucionarne', 'reakcionarne', 'kleronacionalističke'…stavove i pojave istim ih stilom žigošu i danas, ali malo promijenjenim riječima pa su im protivnici sada 'desničari', 'ogništari', 'antidemokratski, 'retrogradni', 'rigidni'', 'konzervativni'.. U 95% hrvatskih medija prevladavaju stajališta protivna kršćanskome moralu, kad je riječ o pobačaju, i o medicinski potpomognutoj oplodnji, i o braku, i o homoseksualnim zajednicama, i o spolnom odgoju u školi, i o radu nedjeljom…. To se protukršćanstvo redovito promiče kao stav 'javnosti' premda su golema većina stanovništva kršćani.'' (Milan Ivkošić, VL, 16.07.2010.)

Ipak se nešto može učiniti

Najprije se Hrvati moraju trznuti iz ravnodušnosti i osjećaja bespomoćnosti. Upravo zbog takvih kompleksa bio je Stjepan Mesić biran za predsjednika RH u dva uzastopna navrata, a njega je zamijenio isti, samo malo drugačiji, poetastro Ivo Josipović, a sada imamo Zorana.

Hrvati se trebaju odstraniti od regije (Regija znači: područje unutar država koje tvori zemljopisnu, povijesnu, političku ili gospodarsku cjelinu – ne smrdi li ovo na Zapadni Balkan, odnosno Jugoslaviju?) i u vlastitoj državi izgrađivati svoju budućnost. Hrvatski narod je ušao u Europsku zajednicu, te platio visoku cijenu, učinjeni su svi mogući ustupci susjednim državama, povlaštene su sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (posebice Srbi!) pa europski put može biti: put građana iz Hrvatske-ili hrvatskog naroda.

Ipak, u Hrvatskoj će biti parlamentarni, te stoga treba strogo povesti računa koji se ljudi kandidiraju za zastupnike, jer među sadašnjim zastupnicima nema neke velike ideološke (stranačke) različitosti, samo se vide razlike u personalnosti stranačkih čelnika. Vjerojatno će budućnost hrvatskog naroda, u Hrvatskoj i u Europi, biti ovisna o slijedećim izborima u Hrvatskoj.

Glas svakog Hrvata ima istu težinu, stoga su u demokraciji presudni izbori i prosvjedi. Opstojnost hrvatstva postalo je ozbiljno, nema više šale!