Ante Cash: Pobačaj je vrhunac monstruoznosti; politika je festival oholosti i ega; ako uđem u Sabor zalagat ću se za demokratizaciju, jer ovo što sad imamo nema veze s demokracijom

Upravo na njegov imendan, 13. lipnja, Nino Raspudić je na društvenim mrežama objavio da se Ante našao na listi Mosta u 2. izbornoj jedinici pa se reper tako pridružio brojnim drugim estradnjacima u utrci za Markov trg, piše Slobodna Dalmacija.

Jeste li se dvoumili oko suradnje s Ninom Raspudićem ili ste odmah pristali?

– Odmah sam pristao jer je to grupa ispravnih ljudi, mladih, poletnih, a opet dovoljno zrelih i, što je najvažnije – ispravnih svjetonazora. Nikada se ne bih vezao uz dva tipa političara, nekoga novog o kome ne znam ništa ili nekoga starog o kome znam previše. Nino Raspudić nije enigma, njegovi su stavovi svima poznati već godinama, kao i njegova već ranije viđena hrabrost. S druge strane, nema ni uteg prošlosti ni u kakvoj stranci, što u njegovu slučaju treba posebno honorirati jer nije da nije mogao, HDZ ga odavno itekako priželjkuje. Dakle, čovjek je politička djevica iz uvjerenja, a ne očajna udavača.

Tko vas je od političara dosad najviše razočarao?

– Sama riječ "razočarati" sugerira da si prije bio očaran tom osobom, a to kod mene nije slučaj ni s jednim političarom. Rođen sam 1986. i od vremena kad sam počeo percipirati politiku ona je izopačena. Uvijek sam se pitao poludi li čovjek kad se dočepa moći ili samo luđaci streme za njom u stilu kokoš – jaje. Politika je festival oholosti i ega koji sa sobom nosi sav ostali arsenal grijeha.

Što mislite o ulasku estradnjaka u politiku? Koga od njih smatrate najvećim konkurentom?

– Ja nisam samo glazbenik, nego i ekonomist, građevinar, jedan od urednika "Božanstvene komedije" na Laudato TV-u, otac i muž. To što me vi ili većina ljudi znaju po glazbi ne znači da sam loš u ovim ostalim ulogama, dapače. Ispada kao da se mene shvaća neozbiljno, a nekoga s druge liste ozbiljno, a on je možda u politici jer je htio imati glazbenu karijeru pa nije uspio. Poznate se angažira radi PR-a i drago mi je da mogu Ninu Raspudiću i Mostu pomoći s te strane, ali nije da neću imati što reći.

Ako dobijete priliku postati saborski zastupnik, što ćete prvo učiniti?

- Zalagat ću se za demokratizaciju, jer ovo što sad imamo nema veze s demokracijom. Na vlasti sjede ljudi koje nitko nije birao, slušaju neke centre moći koje isto nitko nije birao. Nepostojanje prave oporbe također je problem, jer imamo dvije stranke koje su deklarativno jedna nasuprot drugoj, ali ustvari su one jedan pol, a narod drugi. Svjedočimo kako u bitnim pitanjima pušu u isto jedro, primjerice kod Istanbulske konvencije ili raspisivanja referenduma.

Konkretno, kakve poruke želite prenijeti Hrvatima?

– Mene osobno najviše boli pobačaj. To je vrhunac monstruoznosti.

Dakle, podupirete stav Miroslava Škore i Nine Raspudića o tom pitanju?

– Da je majka u stanju ubiti svoje dijete, to je gore od svih ratova, gore od svake bolesti, svih pljački i razbojstava, svih laži i svih perverzija. Ja sam za apsolutnu zabranu pobačaja, kao jedne odgojne metode narodu, jer zakoni nisu samo da kažnjavaju ili sprječavaju, nego i da odgajaju.

Teološki gledano, nisu ugrožena nerođena djeca. Zna se kamo ona idu. Ugroženi su majke i očevi koji pristaju na to, liječnici koji svoje znanje i talente koriste za zlo, ugroženi su svi oni koji to opravdavaju i svi oni koji šute i okreću glavu od ovog pitanja zbog svojih poslovnih ili političkih pozicija, veza i političke korektnosti. Napokon, zna se i gdje završava upornost u grijehu. Za te se ljude borim. Netko im treba reći, netko im treba probuditi savjest jer je puno onih koji je uspavljuju.

Kako komentirate ženski srednji prst, po kojem će ova kampanja biti zapamćena?

– Zanimljivo je tu nekoliko stvari. Prvo kako PR mašinerija to pretvara u nekakav muško-ženski sukob i ignorira da postoje i žene koje su protiv pobačaja. Prva Bruna Esih, koja je za potpunu zabranu. Druga stvar, Škoro nije rekao ništa protiv pobačaja što nisu i HDZ-ovci govorili prije. Njegov čovjek Pauletić kaže da Škoro sigurno nije za potpunu zabranu.

Što se Kolinde tiče, fascinantan je broj ljudi koji su šokirani time i slažu one kolaže gdje je ona na jednoj slici s biskupom, a na drugoj pokazuje srednji prst. Ispada kao da je nekada bila protiv pobačaja, a sad nije. Realno, nije nikad bila protiv pobačaja, kao i nitko iz HDZ-a, ali evo što napravi PR, katolici misle da su u HDZ-u katolici.

Rekli ste da nemate namjeru dolaziti u Sabor u odijelu. Osim u dresu Dražena Petrovića i košarkaškim tenisicama, u kakvom vas outfitu još možemo očekivati?

– Ta je priča krenula od toga što sam u "Božanstvenoj komediji" uvijek u košarkaškom dresu, to mi je postao zaštitni znak. Vidi, gadno je biti jedini, ali Marin Miletić mi izgleda kao netko koga bi se dalo nagovoriti na sličnu obleku. Šalim se, mislim da postoje neka pravila odijevanja, tako da ipak ništa od basketa.

Kako je obitelj reagirala kad ste im rekli da planirate u politiku?

– Svi me podržavaju.

A kakve su reakcije Imoćana?

– Dobre. U Imotskom su voljeni ljudi sa stavom kao što su Nino i Most.

Biste li se voljeli vratiti živjeti u Imotski? Kako iz današnje perspektive doživljavate rodni grad?

– Uh, sad bih vam mogao satima odgovarati na ovo pitanje. Volio bih se vratiti živjeti, ali to je nerealno, grad je s te neke ekonomske strane mrtav. S druge strane, kako da bude živ kad se i ovi koji ga vole neće vratiti. Nisu problem ljudi, nego opet politika, koja ga je dovela tu gdje jest.

Čudesan je to grad, poseban jer nema velikog grada blizu njega, pa je on onako mali morao postat velik. Ljudi tvrdih stavova, uvjerenja i kičme, a meka srca, baš obrnuto od čovjeka budućnosti. Imotski je grad alternativac, underdog, faca, šarmer. Ne znam uopće kome sad objašnjavam Imotski jer tko nije otamo, ne može shvatiti, a tko jest, ne treba mu ništa objašnjavati. Sve dugujemo Bogu, poslije njega roditeljima i obitelji, ali ako bismo kratko zažmirili na te činjenice, našao bih se u početnom stihu pjesme Zvone Bobana o Imotskom: "Sve što me čini davno si mi dao..."

Vjera vam je iznimno važna. Kada ste joj se odlučili posvetiti, u kojem trenutku i zašto?

– Došao sam do jedne točke u životu kada mi je bilo strašno teško. Analizirajući sebe i svoj život dugo i duboko, shvatio sam da sam tu jer nisam slušao ni Boga ni Crkvu. Doduše, slušao sam svoju savjest, ali, nažalost, ona je bila krivo odgojena jer nisam iz obitelji u kojoj se vjera previše prakticirala. Vjerovalo se u Boga, ali površno, kako to vjerojatno radi 90 posto od onih 86 posto katolika. Taj period bio je toliko mučan i težak da je neopisiv, pakao, odnosno predokus pakla.

Osjećaj odsutnosti Boga i nedostatka ljubavi za bilo što i bilo koga. Odluka mi je bila da krenem moliti i hraniti se vjerskim sadržajem. Polako sam iz života počeo micati sve što nije bilo u skladu s Božjom voljom, tako da sad vidim nebrojeno plodova koji ishodište imaju u toj promjeni. Ne bi ih bilo da sam nastavio po starom.

Koliko često prakticirate ispovijed i pričest? Molite krunicu?

– Ispovijedam se jednom u dva tjedna, a kada nisam pretrpan obvezama, idem na misu svaki dan i molim krunicu. Poslušam i nagovore nekoliko omiljenih svećenika, preporučujem don Josipa Radića. Sad to možda nekome zvuči ekstremno, ali sve ovo što sam nabrojio uzme mi dnevno oko sat vremena. Evo, neka svatko za sebe sad razmisli koliko se vremena izgubi na gluposti poput serija, filmova, tračeva, surfanja, informativnih emisija i dnevnopolitičkih gluposti.

Kako danas gledate na pjesmu "U ime Oca i novca", u kojoj kritizirate Crkvu?

– Nije ta pjesma činjenično toliko pogrešna, tamo je nabrojeno puno istine. To je primjer kako grozno izgleda istina bez ljubavi. Zamislite, dođe netko i svima prepričava tvoje grijehe, slabosti i sramote. Dođe drugi i krene nabrajati tvoje vrline i dobra djela. Nijedan od te dvojice ne laže, a kolika je razlika. Crkva nije muzej svetih, nego lječilište bolesnih, isto kao što je apsurdno, a opet i svima jasno da je nešto što se zove "dom zdravlja" ustvari mjesto krcato boleštinama.

Takva je i Crkva. Imamo Kristovu garanciju da je Crkva brod koji će uvijek puštati, ali nikada potonuti, i to je nama, prolaznicima u vremenu, putokaz da nas taj brod treba prebaciti do raja. Tko misli da može sam otplivati, žrtva je svoje oholosti.

Posjećujete li još kafiće?

– Ma dobro, citat s kafićima i kako sam u njima izgubio mladost izvučen iz konteksta zvuči malo blesavo, naravno da odem u kafić, pijem kavu ili pivo i družim se. Ali to je sad rijetko i ostanem do 11 navečer, a ne do 11 ujutro kao nekad, radeći svašta. Djeca spavaju s nama u krevetu, rastu i uskoro se više neće htjeti uspavljivati s mamom i tatom. A ja bih trebao te dragocjene trenutke provesti tko zna gdje. Ma bježi.

Biste li ikad otišli na gay pride i pružili podršku LGBT osobama?

– Ne, jer se radi o jednoj antikršćanskoj ideologiji koja ohrabruje ljude s tom sklonošću da konzumiraju grijeh. Nespojivo je s mojom vjerom da podržavam nekoga u grijehu ako znam da je plaća za to pakao. I sad ću, kao kod stava o pobačaju, ispasti netolerantan i neprijatelj osoba s homoseksualnim sklonostima, a ustvari je obrnuto.

Izlažem se bujici uvreda jer se brinem za njihove duše, koje bi mogle završiti u paklu. Također, treba reći da postoje i mnoge osobe s homoseksualnim sklonostima koje su vjernici i koje shvaćaju da je to križ koji su dobili i da ga se nosi apstinirajući. Crkva bi trebala naći više načina da pomogne takvima, tu najviše opet mislim na onih 86 posto katolika koji bi trebali imati razumijevanja za takve ljude, a ne rugati im se, kao što je to nekad slučaj.

Kad bi vam sin jednog dana došao i rekao: "Tata, ja sam gay", kako biste reagirali?

– Rekao bih mu da je normalno dobiti svoj križ, jer je čovječanstvo ranjeno, i svi imamo svoj, netko ovakav, netko onakav. Rekao bih mu da križ mora nositi apstinirajući, a da će snagu za to dobiti moleći se Bogu. Upozorio bih ga na društvo, koje nije u stanju gledati na vječni život, nego samo ovaj jadni i kratki koji su dobili potrošiti na što više obijesti i uživanja. Upozorio bih ga da će ga takvi maltretirati jer svet čovjek, čak i kada nikoga ne dira, žulja savjest onih drugih samim svojim postojanjem.

On bi znao da ga volim najviše na svijetu i vjerovao bi mi, koliko god moje upute bile gorke za čuti. Jer ljubav se ne očituje tako da ti netko da sve što želiš, nego da ti da samo ono što je dobro za tebe. Ni sad mu ne dam da se igra s noževima i strujom, pa razumije.