Majke udovice dobit će svoj spomenik u Ljubuškom [foto&video]

Kultura sjećanja 1945. - 2020.

Partizanski-komunističko boljševički pohod u Bleiburgu kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati. I upravo je Bleiburg, Olovni grad, postao simbolom “olovnih vremena” za sve protivnike i neistomišljenike partizanske vlasti. Bez obzira što je na Bleiburškom polju i u okolici stradao manji dio Hrvata (i drugih naroda), Bleiburg je postao metaforom svih hrvatskih stradanja od crvene vlasti krajem II. Svjetskoga rata i poraća (Bleiburški pokolj, Bleiburška tragedija).
Mi se danas ovdje prisjećamo svibanjske i ine tragedije u Ljubuškom. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti.

Krenimo redom

O težini tragedije i broju žrtava zorno svjedoče podaci iz knjige „Spomenica ljubuškim žrtvama“ koju je 1998.godine objavilo Općinsko vijeće Ljubuški. Prema tim podacima, na području općine Ljubuški bez muževa je ostalo 757 žena, a 2.227 djece bez očeva. Tužno je sjećanje i jednoga tadašnjeg školarca-prvačića, a sadašnjeg uglednog mostarskog odvjetnika, koji pamti kako nitko od njih 42-oje iz razreda nije imao oca. Izazov je bio rasvijetliti njihov život, položaj i mjesto u društvu, odnos vlasti prema njima.
Ovim putem referiram se na knjigu dr.Ante Čuvala

Od Bleiburga do Ljubuškog: Svjedočenja preživjelih, Ljubuški-Chicago, 2014.Među ovim koricama knjige doktora Ante Čuvala pohranjene su mnoge sudbine, protkane krvlju, znojem, bolom, patnjom, ljudskom surovošću, neizvjesnošću, ali i borbom za preživljavanjem i nadanjima za mirom i povratkom kućama.

Drugi dio knjige donosi tabelarne popise sudionika Križnoga puta i stradalnika iz II. Svjetskoga rata i poraća za svako mjesto u Ljubuškom.

Tabele sadržavaju imena ljudi koji su preživjeli Križni put, koji su smrtno stradali na Križnome putu i onih koji su smrtno nastradali tijekom rata i u poraću, a nisu bili na Križnome putu. Prema prikupljenim podacima na Križnome putu bile su 2.172 osobe iz općine Ljubuški, smrtno ih je stradalo 1249, 923-je se vratilo kući, a 17 je umrlo od posljedica puta. Ako ovome dodamo 1.202 žrtve nastradale u ratu i poraću, a koje nisu bile na Križnom putu, ukupan broj smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba, što je činilo 10 posto ukupna broja stanovništva općine. Radilo se o ljudima u punoj životnoj snazi, u fertilnoj dobi, tako da je to strahovit i nenadoknadiv gubitak za Ljubuški.

Ove crne statistike mogu poslužiti sociolozima i demografima kao korisno štivo u daljnjim proučavanjima, ali nećemo pretjerati ako kažemo da su ljubuški Hrvati u Drugom svjetskom ratu i nakon njega izgubili demografsku srčiku i bili stigmatizirani kao ustaše i zločinci. U trećem dijelu priloženi su zanimljivi dokumenti sudionika Križnoga puta, od vojnih knjižica do presuda vojnih sudova i nekoliko rukopisnih zapisa stradalnika u Ljubuškom.

Knjiga dr. Ante Čuvala dragocjeno je povijesno i dokumentarno djelo, zapis o tragičnim ljudskim sudbinama sredinom dvadesetoga stoljeća, tu pred našim vratima. Učinjeno je u zadnji trenutak kada se preživjeli križari mogu gotovo izbrojiti na prste.

Možda mi sami, potomci naših ratnih i poratnih stradalnika, bilo prve ili druge generacije, trebamo okriviti sami sebe zašto to nismo uradili u proteklih – evo gotovo sedamdeset godina. Jer, ljudske tragedije ponajprije govore o mrtvima, ali ništa manje i o onima koji takve događaje komemoriraju. Naše vrijeme koje, nažalost, nije pošteđeno sličnih tragičnih i besmislenih ljudskih stradanja, postavlja nam ozbiljan upit o pijetetu prema žrtvama i smislu i dostojanstvu komemorativnih skupova i obljetnica.

Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo.

Iz ovih razloga ova Knjiga se i nije bavila prvenstveno ovom problematikom, već nastojanjem da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora.

Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakvo iskušenje Ljubušaci su prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa partizanskih žrtava i došlo se do podataka broja smrtno stradalih Ljubušaka je 2.469 osoba- stradalih Hrvata i Bošnjaka.

Kad je pak riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ljubušaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ljubuška priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.

Ljubušaci su, kao i franjevci i 66 subraće, više puta kroz povijest, bili svjedoci i ove tragedije. Iz osobnih iskustava dr. Ante Čuvala njegova doživljaja u Proboju kraj Ljubuškog neposredno nakon svibanjske tragedije, iščitavamo kako su logika rata i ničim izazvani postupci partizanskih postrojbi bili, nažalost, moćniji od poslovične fratarske mudrosti i konkretne brige za svoj narod. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.

Slijedom ovakvog viđenja života, iz koga se očito ne mogu isključiti ljudske tragedije i besmislena prekidanja života, dugo se razmišljalo o podizanju spomenika žrtvama partizanskog pohoda.

Rađanje ideje o samom projektu spomenika - "Majka s djecom"

U siječnju 2012. godine odlučili smo krenuti u projekt podizanja spomenika majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća iz općine Ljubuški, danas grad Ljubuški.

Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica. S brojnom djecom,u zavjetnoj crnini,časno i hrabro odolijevale su svim patnjama i nedaćama te sačuvale dostojanstvo obitelji.

O ženi kao majki idealu i u tom njenom glavnom pozivu očituje se čitavo biće,svrha opstanka njenog i roda ljudskog.

Epska je to i junačka tema za spisatelje,književnost i filmsku vrpcu koja još stoji po strani i u tišini baš onako kako su one živjele i proživljavale.

Želja nam je bila tada na taj način izraziti poštovanje i zahvalnost za sve što su podnijele i propatile odgajajući i podižući djecu.

Ova prešućena priča hrvatskog naroda nije smjela pasti u zaborav. Spomenik je najmanje što smo za njih mogli učiniti. To smo im mi kao potomci dužni.

Izradu spomenika povjerili smo dekanu Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu-akademskom kiparu Stjepanu Skoki iz Ljubuškog.

Spomenik „Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća“ podiže hrvatski narod 

Nositelj ideje projekta je Udruga potomaka udovica II. Svjetskog rata i poraća,te grad Ljubuški u organizaciji i provedbi te u partnerstvu s akademskim kiparom Stjepanom Skokom,Grab- Ljubuški-Široki Brijeg.

O projektu: Spomenik - "Majka s djecom"

Ideja podizanja spomenika u čast udovica II. svjetskog rata i poraća potekla je od Ante Milasa, koji je imao samo dvije godine kada mu je otac poginuo 1945. Godine. Njegova majka Anica, tada trideset sedmogodišnjakinja, ostala je s osmero djece. Većinu života Ante je svjedočio o životnim teškoćama i nedaćama s kojima su se susretale njegova majka i još 758 istinskih heroina iz ljubuškoga kraja. Prezrene i zaplašene od bezobzirnih komunističkih vlastodržaca nigdje nisu bile dobrodošle.

Teško siromaštvo, samozatajnost i trpljenje bili su njihova stvarnost i svakodnevnica. Nisu smjele tražiti pomoć niti javno žalovati, a kamoli prosvjedovati zbog stanja u kojem su se nalazile. Bile su uglavnom nezaposlene jer do posla nisu olako dolazile, a ako bi se pojavila makar malena šansa za zaposlenjem onda bi bile ucjenjivane. Njihova djeca nisu smjela govoriti tko im je bio otac, kojoj je vojsci pripadao, gdje je poginuo.

Cilj projekta: Kulturno - povijesni

Ostvarivanja i zaštite prava osoba koje su izgubile svoje najbliže srodnike (roditelji, supružnici, braća, sestre, rođaci idr.) u II. Svjetskom ratu;održavanje sjećanja na žrtve II. svjetskog rata i poraća; zagovaranje poštivanja ljudskih prava i vladavine demokratskih institucija, istraživanja istine o žrtvama II. Svjetskog rata i poraća, promicanje moralnih vrijednosti i ljudskog dostojanstva.

U Ljubuškom su odlučili krenuti tim putem i napraviti važan iskorak…Spomenik u čast 758 zaboravljenih heroina našega vremena…

Majke udovice bez muževa

Najviše iz: Radišića 88, Vitina 51, Klobuk 45, Studenci 45, Veljaci 42, Predgrađe 41, Humac 35, Grab 32, Lipno 31, Vašarovići 27, Proboj 26, Crveni Grm 25, Hardomilje 22, Zvirići 20, Mostarska vrata19, Vojnići 18, Šipovača 17, Grljevići 17, Cerno 16, Miletina 16, Stubica 15, Hrašljani 14, Prolog 14, Crnopod 13, Bijača 13, Grabovnik 11, Lisice 11, Teskera 8, Dole 7,Gradska 5, Greda 5, Ljubuški 5, Otok 4, Kašće 1.

Djeca siročadi iz II. svjetskog rata i poraća

Iz Radišića 247, iz Studenaca 158, s Humca 134, iz Klobuka 122, iz Lipna 112, iz Vitine i Pregrađa po 109. U Grabu ih je bilo 98, u Veljacima 93, Crvenom Grmu 84, Hardomilju 79, Miletini 78, Zvirićima 72, Proboju 69, Vašarovićima 62, Cernu 61, Stubici 56, Grljevićima 55, Vojnićima 48, Crnopodu, Mostarskim Vratima i Bijači po 45. U Šipovači ih je ostalo 40, Hrašljanima 38, Prologu 37, Grabovniku 26, Lisicama 23, Gredi 17, Ljubuškom 16, Teskeri 15, Dolama 13, Gradskoj 12, Otoku 5 i u Kašču 4.

Kakva su bila njihova jutra, dani i noći? Kako su im svitale zore, kakvi su im bili snovi? S koliko briga, straha i neizvjesnosti su gledale djecu, budile se i išle na počinak? Kolika je bila njihova čežnja, samoća, žudnja i želja za muškom rukom, potporom i nježnošću? To su samo one znale, tek manji dio povjerile su najbližima i odnijele sa sobom u grob.

Danas njihovi potomci, institucionalno okupljeni oko Udruge potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća, te ostali dragi prijatelji, žele zauvijek otrgnuti od zaborava uspomene na svoje majke.

Poticanje izgradnje, zaštite i očuvanja spomen obilježja žrtvama II. Svjetskog rata i poraća. Poticanje izgradnje, zaštite i očuvanja kulturnih dobara. Njegovanje duhovnog zavičajnog naslijeđa, posebno obiteljske vrijednosti i vjernosti. Zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata iz BiH i susjednih zemalja.

Grad Ljubuški je nositelj projekta izgradnje spomenika

Idejni i Glavni izvedbeni projektni zadatak: POSTAMENT-SPOMENIK;MAJKA SA DJECOM,namjena –spomen obilježje-dimenzija skulpture: visina 240 cm; širina 120 cm; debljina;-izvedbeni materijal:bronca. Dimenzija postamenta 120x120.

Kroz kreativno rješenje spomenika bit će prikazana majka s troje djece. Jedno dijete drži u naručju, drugo za ruku, a treće s knjigom u ruci sjedi ispred nje. Spomenik će biti postavljen u ulici Hrvatskih branitelja (bivši Trg Kralja Tomislava) sredinom veljače 2020. godine.

Spomenik bi s vremenom postao prepoznatljiv simbol prošlosti i tragičnih usuda ovoga kraja, ali i ozračje i mogućnost traženja odgovora na temeljna životna pitanja.

"Memorija je majka svih mudrosti"

Gornja izreka velikoga Eshila govori o tome koliko je značajna uloga sjećanja. Nedostatak pamćenja i sjećanja skupo su koštali čovječanstvo u mnogim trenucima njegove burne povijesti.... I na koncu !

…Sjeme života je nekad bilo sjeme, iz nje smo rasli…U duhovnom smislu spomenik neprocjenjive vrijednosti…