Anentat UDBE na Luku Kraljevića iz Crvenog Grma

Presudom Okružnog suda u Mostaru od 20. prosinca 1967., tereti ga se za udruživanje s četvoricom istomišljenika u namjeri rušenja postojećeg društveno-političkog uređenja u SFRJ, i stvaranje samostalne hrvatske države. Osuđen je na šest godina strogog zatvora, a nakon smanjenja kazne zloglasni zenički zatvor napušta u veljači 1971. U istom mjesecu ilegalno bježi u Njemačku, gdje je dobio politički azil. U Njemačkoj je bio politički djelatan u okviru Hrvatskog narodnog vijeća.

Savezna Udba bila je organizirala akciju protiv Luke Kraljevića pod nazivom »Jela«. Dvojica važnijih Udbinih doušnika u toj akciji djelovali su pod pseudonimima »Braco« i »Janez«. »Braco« je bio suradnik Centra SDB Banja Luka, pravim imenom Tomo Debeljak, rođen 23. studenoga 1950., u Dragočaju pokraj Banje Luke. »Janez« je radio za »hrvatsku« Udbu, zvao se Ivica Gotovac, a nakon povratka u Jugoslaviju nastanio se u Karlovcu. Josip Perković ga je povezao s Vinkom Sindičićem, pa je svojedobno s njegovom sestrom Josipom Dedović i nevjenčanom suprugom Lovorkom Marušić osnovao zajedničku eksport-import firmu.

Njemački tjedni časopis Der Spiegel opširno je pisao o napadima na Kraljevića. Prema Spiegelu, njemačka policija je utvrdila da je atentator s mjesta zločina drugog atentata, pobjegao u automobilu rent-a-car agencije AVIS, iznajmljenom munchenskoj zračnoj luci na ime Slaviše Jovanovića iz Budve, a vraćenim u Beogradu. Kada su njemačke vlasti od Beograda tražile podatke o toj osobi, nisu dobile nikakav odgovor.

Luka Kraljević u svom svjedočanstvu navodi:

“Vrijeme koje sam proveo u zatvoru ne može se zaboraviti, a čovjek ga se nerado sjeća. Povezano je s fizičkim i psihičkim pritiscima kojima sam bio izložen. Pokušat ću opisati samo dva trenutka koji su mi posebno ostali u sjećanju:

Poslije uhićenja u Zagrebu bio sam prebačen u Sarajevo, gdje su počele prave poteškoće. Bez osjećaja za vrijeme, je li dan ili noć, preslušavalo me je više istražitelja, koji su me istovremeno mučili glađu i žeđi. Prilikom preslušavanja stavljao bi istražitelj na stol ispred sebe pištolj, vodu i cigarete govoreći: “Ti sada moraš govoriti sve što znadeš; doduše, mi znademo sve, ali to hoćemo čuti iz tvojih usta!” Ja sam uvijek odgovarao: nije mi ništa poznato, nemam o čemu što kazati. Onda su pokušali lijepim načinom. No kada ni to nije pomoglo, okrenuli su me zidu i morao sam tako stajati dok od umora nisam pao. Tada bi me vraćali u ćeliju, a zatim ponavljali isto.Poslije su me prebacili u Mostar, gdje se ponavljalo isto. Moji me roditelji nisu smjeli posjećivati, vjerojatno im to nisu dopuštali jer sam mnogo omršavio. Javnost nije smjela znati kako se postupa s političkim zatvorenicima.

Drugi trenutak je transport iz Mostara u Zenicu uz još nekoliko političkih zatvorenika. Rekli su nam da se moramo spremiti za 20 minuta. Zatim su nas vezali: ruke su nam bile u “lisicama”, a noge u lancima. Zatim su nas još vezali posebnim lancem za klupu u vozilu. Pratila su nas četvorica stražara s kojima nismo smjeli razgovarati, a prije toga su nas opomenuli da će odmah pucati ako tko pokuša bježati. Tako vezani izdržali smo put od nekoliko stotina kilometara, sve do Zenice.U zatvoru sam proveo 1190 dana, bez pravog razloga, jer ništa konkretno nisam učinio. Presuda je bila donesena na osnovi najobičnijih konstrukcija, bez ikakvih materijalnih dokaza.

Udba je znala da u Augsburgu uspješno poslujem i da imam dobre kontakate s ljudima. I željela me je pod bilo koju cijenu angažirati da špijuniram i obavljam druge stvari za njih. Ja sam kršćanski odgojen, i to nisam htio raditi. Nikad nisam bio izdajica, niti je itko od mojih bio izdajica, i zbog toga su me više puta pokušali likvidirati. Najviše me je zvao Ivan Lasić, šef Udbe iz Mostara. Nije mi se predstavio, ali sam poslije doznao da je to bio on. On me svakog utorka zvao, nagovarao me da radim za njih, nudio mi je dva milijuna maraka, novi identitet i kuću gdje hoću i kakvu hoću. Naravno, tu je bila i prijetnja meni i mojoj obitelji. Rekli su da ću, ako ne pristanem na suradnju, završiti kao i moj prijatelj Stanko Nižić, kojeg su 23. kolovoza 1981. ubili u Zürichu.

Dva dana prije atentata uočio sam dva čovjeka u crvenoj “opel asconi” wuppertalske registracije. Oni su se vozikali oko mog restorana – odu pa dođu. To mi je bilo čudno i bio sam oprezan. U četvrtak, 19. kolovoza 1982., bio je prvi rođendan našeg mlađeg sina. Četvrtkom naš restoran nije radio. Rođendan djeteta proslavili smo u krugu obitelji, a kad smo svi već bili otišli na spavanje te su noći ušli u kuću. Probudio sam se i ugledao čovjeka ispred našeg kreveta: u lijevoj ruci je držao baterijsku lampu uperenu u mene, a u desnoj pištolj s prigušivačem. Rekao mi je tiho na srpskom: “Vani te čeka tvoj prijatelj Dane Šarac iz Pariza. Izlazi polako van”. Ustao sam iz kreveta i krenuo za njim u dnevni boravak. On je hodao natraške i cijelo vrijeme je držao pištolj i lampu uperene u mene. Rekao sam mu da se moram obući i da ću uključiti svjetlo. Svjetlo mi nije dao uključiti. Pravio sam se da tražim hlače, i tako igrao na vrijeme. On je često pogledavao prema prozoru u hodniku i ja sam u jednom trenutku iskoristio priliku da uhvatim kvaku i da povučem sobna vrata prema sebi.

Tada je i moja žena skočila i pomogla mi držati kvaku. U tom trenutku su četiri metka probila vrata. Jedan metak je prošao iznad krevetića u kojem je naš najmlađi sin spavao i zabio se u zid. On se je probudio i zaplakao. Uzeo sam deku s kreveta, otvorio vrata, sagnuo se i bacio na napadača. Tada sam osjetio da mi je metak okrznuo sljepoočnicu. Moja supruga je bila na vratima, i nju je metak pogodio u rame. Hrvali smo se čitavu vječnost. On me je pištoljem udarao po glavi. Kad je supruga u dnevnom boravku uključila svjetlo, skočio je s prvog kata kroz prozor. Vani ga je čekao drugi udbaš u vozilu i oni su nestali.

Njemačka policija pronašla je 25.kolovoza 1982. dva pištolja na parkiralištu na autoputu Stuttgart-München – jedan s prigušivačem marke Walther PP 7,65 i jedan Walther PPK Dural 7,65. Utvrdili su da je iz tog pištolja s prigušivačem pucano na nas. Dana 7. rujna 1982. ustanovljeno je da je te pištolje kupila firma Yuniversal Gmbh iz Beča i to telexom od 21. listopada 1980. kod firme Franz Sarnitz iz Beča. Yuniversal je ove pištolje poslao 19. studenoga 1980. na adresu: “SSUP Beograd, Kneza Miloša 92, 11000 Beograd, na ruke Tome Milojevića”.

Dakle, ove je pištolje kupila i upotrebljavala Udba! Iako je to tada svima bilo jasno, ipak do danas za ovaj dvostruki pokušaj ubojstva još uvijek nitko nije odgovarao!

Drugi atentat

U subotu 3. prosinca 1983., nešto prije ponoći, dok sam stajao za šankom Udbin ubojica pucao je na mene izvana. Metak je ušao kroz lijevo oko i ostao je iznad desnog oka. Liječnici su rekli da je čudo da sam ostao živ, s obzirom na to gdje je metak prošao. Iz glave su mi ga izvadili tek nakon 29 godina! Ja sam bio u puno zemalja gdje je najbolja medicinska tehnika, ali za moj vid više nije bilo spasa. Ostao sam slijep.

Imao sam dosta muke i suza u tim vremenima. Imao sam dvoje male djece, a nisam znao hoću li ostati živ ili ne. Uvijek mi je to bilo u glavi. To je toliko bolno i nečovječno, živjeti u takvoj situaciji. Nisam razmišljao o samoubojstvu, jer nisam pesimist. Uvijek sam gledao pozitivnije na stvari nego drugi. Uvijek bih se sjetio djece, supruge, mojih prijatelja, pa i samoga sebe.

Nije to jednostavno kad čovjek ne može vidjeti svoju djecu, svoju suprugu i prijatelje. Teško je to opisati. Ne daj Bože nikome, ali tko nije bio u takvim situacijama ne zna što je život. Ja nisam navikao sjediti, uvijek sam bio u pokretu. Uvijek sam nešto radio, uvijek sam htio nešto napraviti. I kad se to čovjeku uzme ostane jedna velika praznina.

Moje prijatelje Stanka Nižića, Đuru Zagajskog i Stjepana Đurekovića Udbina je ruka ubila po nalogu jugokomunističkih zločinaca. Ovi su ljudi bili istinski borci za slobodu i svatko tko imalo cijeni slobodu za njihovu će im se veliku žrtvu duboko pokloniti. Njih nije mržnja vodila, već vjera u Boga i ljubav prema svom narodu i prema svojoj domovini Hrvatskoj. I zbog toga su bili likvidirani. Njihovi neprijatelji, zaslijepljeni i vođeni jugokomunističkom mržnjom, htjeli su tu ljubav pod svaku cijenu ubiti i uništiti!

Ovi ljudi još uvijek žive u našim srcima, njihova borba nije bila uzaludna i mi ih nismo zaboravili. Bez njihove beskompromisne borbe i žrtve, kao i naših branitelja u Domovinskom ratu, mi danas ne bismo imali svoju državu, svoj jezik, i ne bismo bili dio civiliziranog svijeta kojemu oduvijek i pripadamo, kao niti 28. član Europske unije. I na njihovim kostima počivaju temelji hrvatske slobode i države – i to se ne smije zaboraviti. Jugokomunisti, koji su njima krvavu smrt pripremali, kao i Udbini plaćeni ubojice još uvijek slobodno po Hrvatskoj hodaju i još se uvijek ponose svojim krvavim i sotonskim djelima.

Civilizirani svijet je svojim deklaracijama osudio ovo zlo i kršenja ljudskih prava i sloboda u ime te proklete Komunističke partije. Kao što vidite, naša borba protiv ovog zla je bila ispravna. Čak je i Hrvatski sabor svojom Deklaracijom od 30. lipnja 2006. osudio komunističke zločine u Hrvatskoj. Usprkos tome, komunistički zločinci i masovni ubojice imaju svoje ulice i trgove kod nas, a ljudi koji su se borili protiv ovog zla su još uvijek teroristi i državni neprijatelji. Danas je još uvijek lakše biti dijete ubojice, nego žrtve!

S pokojnim Stjepanom Đurekovićem bio sam dobar prijatelj. Često smo bili zajedno i kombinirali smo puno stvari. On je bio veliki intelektualac i dobar čovjek. Imao je povjerenja u mene i ja u njega. Bio je spreman na sve – i život dati za Hrvatsku! Eto, nažalost, ubiše njega, ubiše mu i sina jedinca.

Jednom zgodom pitao sam pokojnog Stjepana Đurekovića: „Odakle tebi hrabrost da dolaziš ovdje kod mene? Ti znaš tko sam ja, ti znaš da su pucali na mene i da će opet pucati! I da sam čist i da ne radim za neku srpsku ili neku drugu agenciju”. On mi je rekao: „Ja o tebi znam dosta”. Kad sam ga pitao od koga, rekao mi je: „Ja imam jednog prijatelja u policiji i on mi je sve o tebi rekao. I na osnovi toga sam tako slobodan i zato tako često dolazim kod tebe”.

Mustač i Perković bili su gospodari života i smrti! Oni su simbol te zločinačke komunističke organizacije koja je sijala smrt po cijelom svijetu. Najviše Hrvata ubili su u Njemačkoj i pravedno je da im se tu i sudi. Lijepo je znati da se oni, glave i simboli Udbe, nalaze u zatvoru. Međutim, mi imamo previše mustača i perkovića koji još uvijek slobodno hodaju ovom Lijepom našom i koji su još uvijek moćni i utjecajni. Dakle, ta udbaška mreža je još uvijek živa i nju se mora što prije iskorijeniti.

To je nastavak one politike koja je mijenjala zakon da se spriječi njihovo izručenje Njemačkoj – i po cijenu svađe s Njemačkom i EU-om, koja je htjela mijenjati čak i hrvatski Ustav samo da ne dođe do izručenja i koja je preko Državnog odvjetništva činila sve da do izručenja ne dođe.

U Hrvatskoj nitko ništa ne poduzima. Politika sve radi da se Mustač i Perković zaborave. O drugim slučajevima uopće se ne govori, kao da se nikad nisu ni dogodili. Tek kad se Hrvatska riješi ovih zločina iz jugokomunističke diktature i kad organizatore i počinitelje političkih ubojstava izvede pred sud, tek tada ćemo moći razvijati demokraciju. Bez jasne i beskompromisne osude ovih zločina i zločinaca nema nam budućnosti!”

Anto Kovačević, Čovjek i njegova sjena, Zagreb, 2012.

Bože Vukušić, Tajni rat UDBE protiv Hrvatskog iseljeništva, 3 dopunjeno izdanje, Zagreb, 2001.